Film za koji bioskopska publika nije dovoljno pametna

Ljubitelji filma, pogotovo naučne fantastike, sa uzbuđenjem su očekivali novi film reditelja Aleksa Garlanda “Annihilation” (Uništenje). I sa pravom, budući da je njegov prošli projekat bio “Ex Machina” iz 2014, studija ljudskog odnosa prema vještačkoj inteligenciji, koja je pobrala samo hvale i donijela brojne nagrade među kojima i jednog Oskara od dvije nominacije. I dok je “Ex Machina” snimljena sa skromnim budžetom, na samo jednoj lokaciji, “Annihilation” je trebalo da označi Garlandov skok u blokbaster ligu sa budžetom od 40 miliona dolara.

Zato je za mnoge bilo veliko iznenađenje kada je “Paramount”, studio koji stoji iza ovog filma, odlučio da Garlandovo ostvarenje ne pušta u bioskope širom svijeta, već ga prepusti servisu Netflix koji ga je lansirao sredinom prošlog mjeseca.

Reditelj je izjavio da su njegova osjećanja povodom te odluke “komplikovana”.

“Nemam ništa protiv striming servisa, nije ovo priča o tome da li su bolji mali ili veliki ekrani, već jednostavno ako ste napravili nešto za bioskop i to se tamo ne prikazuje, onda vam je žao, jer ste se tome nadali i zato ste snimali”, objasnio je Garland za “Metro”.

Kritika je većinom dala veoma pozitivne ocjene “Annihilationu”, koji je prikazan u bioskopima samo na američkom tržištu. Reakcije publike su podijeljene, pa dok jedni film opisuju kao novu “Odiseju u svemiru”, za druge je to “nonsens koji lijepo izgleda”. Na tom tragu može se naći odgovor zašto “Annihilation” nije u bioskopima. Nije pomogla ni činjenica da je prethodni “Paramountov” fantazijski film sa ženom u glavnoj ulozi, “mother!” Darena Aronovskog oštro podijelio kritiku, ali i ujedinio publiku u nedostatku želje da ga pogleda - zaradio je samo 7,5 miliona dolara na otvaranju.

Studio su dodatno prepali rezultati “test skrininga” koji su pokazali da mejnstrim publika smatra da je “Annihilation” previše strašan i intelektualno kompleksan - baš ono što se i moglo očekivati od reditelja “Ex Machine”.

Sa osnovnom premisom filma nije izmislio nikakvu toplu vodu - grupa ljudi ulazi u misteriozan prostor gdje zakoni prirode ne važe, gdje se dešavaju natprirodne stvari opasne po život protagonista. Ipak, Garlandov originalan pristup formatu donio mu je probleme sa studijom.

Izazvao je svađu producenata Skota Rudina i Dejvida Elisona (iz Skydance Productions, koji je kofinansirao film). Ne samo da tim koji je u filmu poslat u “Treperenje”, kako su nazvali natprirodnu zonu, čini pet žena, već za razliku od filmova slične tematike nijedna od njih nije vojnik. Svaka od njih izgubila je nešto u životu, što ju je natjeralo da se dobrovoljno prijavi za misiju ulaska u “zonu”.

Producente je zbunilo to što je Garland za glavne junake imao oštećene, komplikovane i intrigantne žene. Elison je, prema navodima “Hollywood Reportera”, brinuo da je film “previše intelektualan” i tražio da se lik kojeg igra Portmanova učini simpatičnijim. To je bilo teško učiniti budući da je Natali igrala suprugu vojnika, kojeg je svojim nevjerstvom otjerala u misiju sa koje se nikad neće vratiti. To je i ključni dio lika Portmanove, koja upravo iz osjećaja krivice kreće u “samoubilačku misiju”, kako to u jednom momentu opisuje u filmu.

Garland je “Annihilation” opisao kao putovanje “od predgrađa do psihodelije”, a taj psihodični audio-vizuelni doživljaj je ono što svi hvale.

Adam Raterford, savjetnik za nauku koji je sarađivao sa Garlandom na oba njegova film, kazao je da ga “Annihilation” podsjeća najviše na “Odiseju u svemiru”.

“Znam da će me mrzjeti zbog ovog poređenja. Ali ja sam već radio na filmovima sa vanzemaljcima i fora je što ti studio uvijek traži vanzemaljce kakvi nisu viđeni do sad, što je teško jer ih u filmovima prikazujemo još od 1919. U ‘Annihilationu’ zaista vidite nešto što nikada niste ranije, ne samo po pitanju koncepcije, već i moći specijalnih efekata”, pojasnio je on.

Ipak, Garlandova autentičnost i nezavisnost koštala je film bioskopskih projekcija, gdje bi zablistao u punom sjaju. Zato dijalog između Lene i psihologa pred kraj filma djeluje kao dijalog autora i producenata. “Ono uništava sve”, ističe psiholog, na što mu biolog odgovara: “Ne uništava... Prije bih rekla da stvara nešto novo”. „Samodestrukcija je u svima nama”

“Većina ljudi nije sklona samoubistvu, ali jeste samodestrukciji”, objašnjava Leni psiholog dr. Ventres (odlična Dženifer Džejson Li).

Upravo je samodestrukcija jedna od ključnih tema, kako filma, tako i istoimene knjige na kojoj je baziran.

“Ovaj projekat proizašao je iz čudnog hobija koji sam počeo da praktikujem - da primjećujem koliko su svi ljudi samodestruktivni. Mislim da je to očigledno, kao kad ljudi koriste cigarete, heroin, alkohol... Ali takođe svako ima prijatelje koji se osjećaju super ugodno u svojoj koži i čini vam se da znaju neke tajne života koje vi ne znate. A onda vidite da nije baš tako, da je komplikovanije, oni počnu da uništavaju stvari u svom životu, bez dobrog razloga”, objasnio je reditelj u intervjuu za “The Verge”.

“Treperenje”, koje Lena u filmu poredi sa tumorom, na ekološkom planu podsjeća na tu ljudsku destruktivnost, na zagađenja i uništenja eko sistema sa kojima izgleda ne umijemo da se izborimo, već samo stojimo i gledamo, baš kao što Lena bespomoćno gleda kako se njen brak raspada.

( Stefan Strugar )