OPASNE STVARI

Malo misto

Da li je Crna Gora od tih tereta oslobođena ili je još više zarobljena, provjeravaće dolazeće vrijeme.

0 komentar(a)
Milo Đukanović, Svetozar Marović, Foto: Vesko Belojević
08.05.2011. 09:54h

Osim rata, kao oružanog oblika sukoba dviju strana, teorije poznaju čitav niz različitih sukoba. Skoro da nema naučne oblasti ili područja čija se dostignuća ne koriste u klasičnom ratnom sukobu. Ozbiljni teoretičari, od Sun Cu Vua do danas, nikada nijesu propuštali da naglase da je poštivanje protivnika i čuvanje njegovog dostojanstva prvi uslov za povoljan izlazak iz sukoba. Protivniku uvijek treba dati šansu za dostojanstven izlazak iz sukoba. Mržnja prema protivniku je njegov najjači saveznik, a razarajuće je oružje sopstvenih redova.

U posljednje dvije decenije niti jedna vrsta sukoba nije mimoišla Zapadni Balkan. I kao po pravilu, mržnja prema protivniku bila je prateća pojava tih sukoba. Izražena je prema političkim protivnicima, a posebno prema ljudima koji ukazuju na nosioce korupcije i organizovanog kriminala, što je nažalost, postalo znak prepoznavanja svih društava Zapadnog Balkana.

Jedan od principa vojničke etike je, grešnika posavjetovati da ne ide tim putem, pa ukoliko to ne da rezultat upozoriti ga, a tek nakon toga javno ga prekoriti. Sve to, iz razloga, da bi se po svaku cijenu izbjegao sukob. Na našim prostorima, po pravilu, na onog ko uputi dobronamjeran savjet, obruši se sva mržnja moćnika. Imaju na raspolaganju čitavu paletu mehanizama. Nijesu svjesni, ili nemaju snage da prihvate, da život traje duže nego što traje strast vlasti, a da vrijeme kao majstorsko rešeto traje neograničeno.

No, evo jednostavnog modela u trouglu savjetodavac-savjetovani-vrijeme. Nakon izlaska iz vojske i angažmana na društvenoj sceni, više lica, koja su se nalazila na vrhuncu državno-političke moći, neposredno ili preko posrednika, posavjetovao sam, upozorio, a zatim javno prozvao, ukazujući na štetu koju, svojim činjenjem ili nečinjenjem, proizvode. Jasno mi je bilo da savjet neće poslušati jer im je strast vlasti jača od razuma. Evo samo nekoliko imena javno prozvanih, a što je korisnicima medija u Crnoj Gori poznato.

Jednom ili više puta sam javno prozvao i upozorio: Slobodana Miloševića, Milana Milutinovića, Momira Bulatovića, Pavla Bulatovića, Dragoljuba Ojdanića, Nebojšu Pavkovića, Sretena Lukića, Branka Krgu, Prvoslava Davinića i Vojislava Koštunicu. Osim poslednjeg pomenutog, kada bi drugi imali priliku, vjerujem da bi se prema dobijenom savjetu i upozorenju danas drugačije odnosili.

Više lica, sa crnogorske političke scene, posavjetovao sam i upozorio da podnesu ostavku na tu dužnost, dok je još vrijeme. Aktuelnom potpredsjedniku DPS-a, a tadašnjem predsjedniku DZ SCG, gospodinu Svetozaru Maroviću sam 10. jula 2004. godine, pored ostalog, javno savjetovao:

„Zahvalite se na svim dužnostima koje imate u državi, državnoj zajednici, partiji, armiji i naciji, i vratite se u 'Malo misto'. Prvorazredna je ona odgovornost koja je sadržana u sistemu pravnih normi i sankcija. Vi ste već ušli u tu zonu. Ona će se tek otvoriti. Tada iza Vas neće stati ni država, ni državna zajednica, ni armija, ni partija, ni nacija. Ne dozvolite da budete jedan od onih koji će se kajati što me nije poslušao.“

Vjerujem da gospodin Marović sada pravilno cijeni vrijednost savjeta koje je tada dobio, ali i odbacio. A tek kako li će dobijene savjete cijeniti kada se neki procesi neminovno otvore. A procesi, kada se otvore, nezaustavljivi su, bez obzira na nečiju partijsku ili ličnu privrženost bilo kome. Ivo Sanader je mandat poklonio gospođi Kosor, a ona sada „samo vrši svoj posao“. Da država Crna Gora radi svoj posao, u „Malom mistu“, odavno bi bila uvedena prinudna uprava.

Gvozdenovića, Simovića, Nenezića i gospođu Đurović sam javno pozvao da podnesu ostavke na ministarske dužnosti. Siguran sam u prezir koji su prema ovom predlogu imali, kao što sam siguran da se danas, kada više nijesu na tim dužnostima, mnogo ugodnije osjećaju. Oktobra 2009. godine, u vrijeme poznatih dešavanja u Cetinjskoj gimnaziji, časnom čovjeku, ministru Škuletiću, sam savjetovao da podnese ostavku. Iz njegovog postupka, vidljivo je da je savjet pravilno shvatio. Poslije javnog poziva sudiji Akoviću da podnese ostavku, nakon početnih dilema, očigledno je da je prihvatio dobronamjernost savjeta.

Poseban tekst, pod naslovom „Odlazak“, marta 2010. godine, posvetio sam potpunom odlasku sa političke scene gospodina Mila Đukanovića. Naglasio sam da, ukoliko formalno bude otišao a bude nastavio da vlada iz sjenke, da će mu to biti najveća i posljednja politička greška. Vrijeme je očigledno otpočelo testirati javno upućen mu savjet. Političari u partitokratskoj državi nijesu svjesni da će se moć vladanja iz partije, a koja se vrši preko drugog lica na državnj funkciji iz iste partije, o glavu obiti i jednom i drugom.

Prije nego što je isteklo sto dana nove Vlade, aktuelnom premijeru sam javno savjetovao da što prije od državnih funkcija odmakne: Roćena, Vučinića, Žarka Šturanovića, Veljovića, V. Medenicu, R. Čarapić, D. Rakočevića, P. Mitrovića, Z. Đikanovića, te sve admirale i generale, osim onog u Briselu. Upozorio sam ga da će se, ukoliko to odmah ne učini, kajati. Jasno mi je sa kojih položaja se u Crnoj Gori vlada. Vidjećemo šta će vrijeme sve potvrditi, a šta će ostati. Osim kajanja.

Od 31.8.2006. godine više puta sam javno pozvao predsjednika Crne Gore gospodina Vujanovića da podnese ostavku. Naglašavao sam da će se, u protivnom, kajati. Vlast je strast, ali je ograničenog trajanja, a kajanje je, po pravilu, trajno. Ali, ostavimo to vremenu kao najboljem sudiji. Gospodin Vujanović je od 1993.-2002. godine bio na dužnostima koje su nalagale da Crnu Goru oslobodi od svega što ju je tada, kao što je i sada opterećuje. Da li je Crna Gora od tih tereta oslobođena ili je još više zarobljena, provjeravaće dolazeće vrijeme. Gospodin Vujanović će biti primjer koji će pokazivati kako jedna nerealna i neiskrena politika, kroz zloupotrebe od strane određenih klanova, uzornog građanina pretvara u stradalnika. Stradanje može biti sve veće, ukoliko se takvoj politici ne pruži snažan i javan otpor.

Drugačije mišljenje u Crnoj Gori se najčešće ignoriše, a nosilac tog mišljenja se, ne rijetko, mrzi. Čak i onda kada nastupi vrijeme za kajanje. Neki čudan usud.