Spektakl smrti

Smrt je odavno jednim dijelom spektakl. Vjerovatno se i nije moglo zamisliti ništa drugo što bi u protekloj nedjelji zasjenilo britansko “vjenčanje stoljeća”. Doduše, ako bismo sopstveni vijek računali na osnovu toga koliko smo puta čuli tu sintagmu, svako od nas živi barem jedan milenijum.

Izvještaje iz Libije, prije svega one o sudbini Gadafijeve porodice, potisnule su vijesti o ubistvu maskote svjetskog terorizma. Te vijesti dočekane su sa oduševljenjem, nadom, ali i zebnjom da neprijatelj više neće imati tako prepoznatljivo lice; lice onoga kojem je jednostavno izreći presudu.

Ono što nas je iznenadilo jeste svojevrsni diletantizam koji je pratio jednu dugo pripremanu akciju. Gotovo da nije bilo informacije koju kasnije nijesu demantovali sami izvori iz vrha američke vlade. Za metu je, politički korektno, odabrano kodno ime iz nacionalne istorije: Džeronimo.

U povodu smrti Ernesta Sabata čak su i fudbalske utakmice u Argentini počele minutom ćutanja, simboličkim odavanjem pošte autoru “Tunela”, i čovjeku koji je predvodio Komisiju za nestale

Sve je, zatim, počelo sa bizarnim fotografijama iz Sobe za krizne situacije, iz koje je uživo (valjda ne i u 3D?), posmatrana ova akciona sekvenca. Tragikomediju situacije pojačao je detalj o navodnom prekidu prenosa baš u odsudnom času obračuna. Džeronimo, dakle, nije bio naoružan, ali je pružao otpor strijeljanju.

Uostalom, trebalo je osigurati potvrdu identiteta, a kako uzeti uzorak za DNK ako se neko stalno miče. I baš nakon najava da bi se ti snimci uskoro mogli naći u svim boljim bioskopima, američka vlada je donijela odluku da se povuče iz distribucije. No, posebno dragocjen detalj predstavlja pouka o tome kako je Džeronimo lociran.

Naime, američki obavještajni analitičari su ustanovili da u Abotabadu postoji kuća od milion dolara u vlasništvu nekoga bez očiglednih izvora prihoda. Zamislite samo kakve bi konstrukcije nastale da se sa takvom pažnjom neko usredsredi na nas.

Sabato je poznavao opsjednutost smrću, naročito upečatljivo dajući njenu sliku u dokumentaristički zasnovanoj epizodi iz romana “O junacima i grobovima” o Huanu Lavaleu, heroju Riobamba

Naravno, saradnici porijeklom iz Gvantanama nemaju nikakve veze sa operacijom; sama kuća u kojoj nema telefona i Interneta bila je dovoljan razlog za sumnju.

Ipak, za svijet ne mora biti važna samo smrt koja već pripada istorijatu jednog morbidnog spektakla. U povodu smrti Ernesta Sabata čak su i fudbalske utakmice u Argentini počele minutom ćutanja, simboličkim odavanjem pošte autoru “Tunela”, i čovjeku koji je predvodio Komisiju za nestale.

Čak i javna pogubljenja nerijetko svjedoče o dvosmislenom odnosu prema onome ko je osuđen na smrt

Rad na rasvjetljavanju sudbina više od trideset hiljada ljudi koji su oteti ili ubijeni za vrijeme vojne hunte u Argentini ishodovao je knjigom znakovitog naslova “Nunca Mas” (Nikad više). Ta iskustva trebalo bi uzeti u obzir kada je u pitanju današnje suočavanje sa traumama raspadanja jedne zemlje.

Sabato je poznavao opsjednutost smrću, naročito upečatljivo dajući njenu sliku u dokumentaristički zasnovanoj epizodi iz romana “O junacima i grobovima” o Huanu Lavaleu, heroju Riobamba. Povlačeći se ka Boliviji, njegovi saborci su nosili tijelo poginulog komandanta, fanatično ga čuvajući od neprijatelja.

Najzad su bili prinuđeni da meso koje su odvojili od kostiju polože u neobilježenu grobnicu, da bi kosti kasnije prenijeli u Buenos Ajres.

Čak i javna pogubljenja nerijetko svjedoče o dvosmislenom odnosu prema onome ko je osuđen na smrt. Pokazuje nam to i zapis o posljednjim riječima jednog okorjelog jeretika koji je na lomaču ispraćen uz brojne litanije i neuspjele pozive na pokajanje.

Izvjesni Gaspar Šop zapisao je da se osuđenik pod imenom Đordano Bruno svojim sudijama obratio sljedećim riječima: “Možda vi, osuđujući me, osjećate veći strah od mene...”

( Andro Martinović )