"Gospodar kule" Jevrema Brkovića: Tragični vitez nije pristao da posrne

„Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština...

Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem...

Što je bilo to je sada, i što će biti to je već bilo, jer Bog povraća što je prošlo...

Zato hvalih mrtve koji već pomriješe više nego još žive... Ali je bolji i od jednijeh i od drugijeh onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem...“

(Knjiga Propovjednikova)

Novi roman Jevrema Brkovića Gospodar Kule, treći u porodičnom ciklusu (uz Monigrene i Ljubavnik Duklje) predstavlja izuzetno složeno književno ostvarenje, ne samo u crnogorskom, južnoslovenskom nego i u evropskom kontekstu.

Da bi se uočile formalno-sadržajne osobenosti ovoga romana i da bi se shvatio njegov duboki smisao, treba pažljivo čitati tekst, analizirati ga i osmotriti sa više aspekata. Ovo djelo to bez sumnje zaslužuje.

Tada otkrivamo vidljive i skrivene namjere pisca, da proniknemo u njegove metafore i simboliku.

Jevrem Brković je, ne slučajno, za moto svoga novoga romana uzeo stihove iz pjesme Kula V. B. Jejtsa, ali je napravio sopstvenu prolegomenu za ovaj novi roman, koji nije ključ za njegov romaneskni svijet, već samo autorovo davanje intonacije naratoru da postigne visinu i snagu pripovijedanja, na nekoliko ravni (društvenoj, psihološkoj i metafizičkoj).

Roman je sazdan vrlo zanimljivim književnim postupkom, kombinacijom više načina i nivoa pripovijedanja, sa istaknutim glavnim naratorom mladim Jenkom Ostroilom u prvom planu.

Gospodar Kule spada u porodični tip romana, ali se može svrstati i u druge žanrovske forme. Po svojim osobenostima on je i istorijski roman, a ima, po širini epskog zahvata, i odlike romana rijeke, sa osobenom dramatičnošću i psihološkom slojevitošću.

U stvari, pored Prologa, koji ima poetičku funkciju i metafizičku dimenziju, Jevrem Brković je strukturu romana vrlo koherentno

S druge strane, Gospodar Kule je, ipak, pesimistička epopeja, bez obzira na njegovu ontološku vedrinu koja se ukazuje potomstvu glavnih aktera Boguna Ostroila, Jenkovog oca a izvanjeg sinovca Gospodara Kule – majora bivše crnogorske vojske Marta Ostroila, koji nije imao sopstvenog poroda, i njegove sestričine Morene, druge Bogunove supruge.

Pored njih i brojnih naglašenijih i epizodnih ličnosti, posebno ostarjele sestre Marta Ostroila, Jene – pitomice Djevojačkog instituta na Cetinju, po izoštrenosti lika, na frizu aktera u romanu, izdvajaju se i dvije sestre BANJESTRIĆ Đusta i Krola, kao i nekoliko ličnosti iz starih dukljansko-crnogorskih rodova Ozrovića, Jabukića i Seoča, kao i drugih iz vlasti, javnog i običnog života.

Ali, sve u svemu, dominantni „lik“ je Kula Ostroila, koja je ujedno simbol i metafora, pojam univerzalnog značenja i opsega, oko koje se konstituiše smisaono jezgro romana i njegovo estetsko biće.

Autor Jevrem Brković u romanu prati ne samo sudbinu crnogorske porodice Ostroila, “iz drevnog dukljanskog roda”, kroz tri pasa njenih potomaka, nego i cijelog jednog prostora (crnogorskog) u širokom vremenskom rasponu od nekoliko stoljeća.

Jevrem Brković je u ovome romanu poezijom, estetski i homerovski savladao istoriju, uspostavio epsku ravnotežu u njegovoj strukturi

Tu istoriju priča prvorođeni (i prvozaživjeli) Bogunov i Morenin sin Jenko čije kazivanje, koristeći više načina pripovijedanja, daje široku fresko-sliku istorijskih događanja u prošlosti Crne Gore, Ostroila i njima bliskih rodova, kroz više tematskih i smisaonih cjelina.

U stvari, pored Prologa, koji ima poetičku funkciju i metafizičku dimenziju, Jevrem Brković je strukturu romana vrlo koherentno, skoro do savršenstva, sačinio od dvadeset i tri kazivanja Jenka Ostroila. Ona počinje ratovanjem (1942), oslobođenjem zemlje, njegovim poslijeratnim službovanjem sve do tamnice (1950) zbog toga što nije htio da hapsi svoje ratne drugove, pa je kao „izdajnik“ sproveden na Goli otok, gdje je odrobijao pet godina.

Međutim, u pečat njegove nesrećne sudbine, pored ličnih i porodičnih tragedija, spada i to što je bio oficir crnogorske vojske, sa ranama iz četiri rata, ali i to što je bio autentična ličnost, izuzetne moralne čvrstine i dosljednosti.

Ovaj roman je obilježen i simboličkim realizmom, dok u istorijskoj fresci izvjesni naturalizam pojačava tragediju Boguna Ostroila, naročito na kraju romana

Pored brojnih rukavaca matične radnje romana, postoje brojne epizode vezane za Kulu i Veliku kuću u Kamenštaku, kao i za život u gradu, za Ostroile, starije i mlađe, za Bogunovu i Moreninu porodicu.

Jevrem Brković je u ovome romanu poezijom, estetski i homerovski savladao istoriju, uspostavio epsku ravnotežu u njegovoj strukturi.

Ako je Gospodar Kule, Marto Ostroilo, središnja svijest romana, Bogun je njegov najtragičniji lik. Sahranio je prvu ženu i petoro đece i troje iz drugoga braka, jedinog strica i rođaka, s porazima i ranama iz četiri rata i pobjedom iz petog, ali nepodnošljivim poniženjem i porazom u miru.

Iako nije izvjesno da će ne samo skoro, nego ikad izaći – iako mu se porodica nada, sa kamenog ostrva

Iako možda nije vjerovao u komunističku „obećanu zemlju“ za nju se iskreno borio, ostao je vitez kao oficir i čovjek, bez obzira na izvjesne protivrječnosti. Iako ne prikazuje njegove duboke sukobe sa drugima i samim sobom, pisac je njegov lik vajao s posebnom pažnjom, kao što je s posebnom pažnjom i emotivnošću stvarao i druge likove, naročito Morenin.

U nekima ima i autobiografskog.

Ovaj roman je obilježen i simboličkim realizmom, dok u istorijskoj fresci izvjesni naturalizam pojačava tragediju Boguna Ostroila, naročito na kraju romana. On teži skoro neostvarljivom idealu čojstva i viteštva. Zato na kraju odbija da potpiše tipsku molbu za odlazak kući. Nije mogao da se spusti ispod praga ličnog dostojanstva, oficirske i ljudske časti. Time se žiža njegove tragike samo pojačava.

Gospodar Kule Jevrema Brkovića je u svakom pogledu svojevrstan podvig, estetski prije svega

Iako nije izvjesno da će ne samo skoro, nego ikad izaći – iako mu se porodica nada, sa kamenog ostrva. Poezija zrači iz njegova lika. Bogun je junak svoga doba, poput Ljermontovljevog Pečorina, samo što on u odnosu na ruskog junaka ima potomstvo. Kroz Bogunov i Morenin lik, koji autor kleše s posebnom ljubavlju, postiže se i jedinstvo strukture romana, ali i tragika njihovog vremena.

I pored povremenih napada pesimizma, oni vjeruju u obnavljanje života, u duh njegovog trijumfa. Ni sam pisac, koji se u djelu ne pojavljuje, nije se kao njegov tvorac mogao oteti tragičnosti i pesimizmu zbog narušene ravnoteže između života i smrti u samom romanu, u korist boga Tanatosa.

Čovjek se suprotstavlja i istoriji i stihiji života, ali ne gubi egzistencijalni smisao, već ga traži

Bogun je mogao da se oslobodi golootočkog bezizlaza, kao i njegov drug Bajo, ali to ne bi bilo viteški, u skladu sa njegovom prirodom, zbog čega do izražaja dolaze apsurd slobode i pradavne etičke norme. Jevrem Brković je književnim postupkom i snažnom transpozicijom savladao život koji u romanu prikazuje, skoro do savršenstva.

Bogun priznaje samo zemaljsku pravdu, ali u nju ne vjeruje. Osudili su ga ljudi a ne sudbina koja se rasprtila nad Kulom Ostroila.

Gospodar Kule Jevrema Brkovića je u svakom pogledu svojevrstan podvig, estetski prije svega. U njemu je prevagu odnijela umjetnička a ne istorijska istina.

Čovjek se suprotstavlja i istoriji i stihiji života, ali ne gubi egzistencijalni smisao, već ga traži.

To je opšti, a posebno crnogorski donkihotizam. Jevrem Brković je u Gospodaru Kule sučelio čovjeka i istoriju, pojedinca i društvo. U tom sukobu pobijedila je vrlina, što Boguna Ostroila čini tragičnim u odbrani čojstva i nacionalnog ponosa koji lično obavezuje, prema Kuli, iskonu i smislu postojanja.

U romanu dominira Kula kao simbol trajnosti, veličine i moći

Taj smisao je sublimisan u Kamenim jabukama koje vaja na ostrvu sa kojega se malo ko vraća sa odbranjenom ljudskošću. Tragični vitez nije pristao da pred sobom posrne kao ćifta.

Društvo mu se za to osvetilo bacajući ga u golootočku prašinu.

Jevrem Brković je postigao potpun doživljaj stvarnosti, pretočene transpozicijom u višu estetsku formu

Gospodar Kule, Bogun, Morena, Jena, sestre Banjestrić Đusta i Krola, Jenko Ostroilo, njegova braća i sestre i nekoliko drugih likova zaslužili su da uđu u zamak piščeve mašte, u Kulu, imaginarni Panteon.

U romanu dominira Kula kao simbol trajnosti, veličine i moći. Kula Ostroila, iako nije čudo arhitekture, jeste duha i autorove imaginacije. Ona je svjedok vremena, istorijskih dešavanja, djelo izuzetne intelektualne i kreativne vizije.

Oko Kule se, u širokom prostornom i vremenskom rasponu odvija kolektivna narodna drama i odlučuju sudbine brojnih aktera, kao i o punim i praznim grobovima, o pokupljenim i pogubljenim kostima, o potomstvu, slobodi i opstanku.

"Do kraja života će u meni biti najviše Kule, biće i Gospodara kule i bake Jene, ali samo kao ličnosti iz Kule što su mi uljepšavale djetinjstvo"

Roman Gospodar Kule, i pored ograničenja stvarnosti, sadašnjosti i neizvjesnosti budućnosti, afirmiše čvrstu volju za opstanak i pored urođene dukljansko-crnogorske melanholije i tragičnog osjećanja života koje emanira iz njegovog estetskog jezgra.

Jevrem Brković je postigao potpun doživljaj stvarnosti, pretočene transpozicijom u višu estetsku formu. Roman je djelo poetskog duha i snažne imaginacije, sazdan lijepim stilom i bogatim jezikom.

Gospodar Kule budi cijeli niz emocija i misli, uključujući nas u ontološki prostor opšteg postojanja i nacionalno-duhovnu povjesnicu, ali i u svijet estetske ljepote u kome je autor gospodar svoje Kule koja simbolizuje „vrata nebeska“, kao i ona Vavilonska, sa koje se sve vidi. Ona nije simbol oholosti kao ona drevna, već budućnosti i uzdizanja do božanskih visina stvaralaštva.

Tako i riječi Propovjednikove imaju smisla, uz one Pola Valerija „O taštino, o prauzroče“. Ili kako bi to rekao glavni junak romana „Gospodar Kule“ Jevrema Brkovića:

„Do kraja života će u meni biti najviše Kule, biće i Gospodara kule i bake Jene, ali samo kao ličnosti iz Kule što su mi uljepšavale djetinjstvo. Kula je bila i ostala moj jedini pravi vaspitač, moj odgojitelj, moj uzor, moja jedina škola!

Ona, onako moćna, stamena, stesana od sivog kamena, s listrama, što se kada oblačine naiđu, u nebo zabodu. Ona, gorda, šutljiva, s ptičjim gnijezdima spolja i iznutra, najsigurniji je zaklon od svakog nevremena, sklonište ljudi pred neljudima, velika kamena lađa odavno na stijenje nasukana!

Ona: onako divotna, prkosna, otporna na udare gromova i topova, nijema, a ponosna na svoj govor koji samo rijetki razumiju, sabiralište duša mojih predaka: koliko kostiju iz dukljansko-crnogorskih kosturnica noću dolaze i traže svoje duše u njoj.“

( Marijan-Mašo Miljić )