Filip Vučić za "Vijesti": Ako vas niko ne kritikuje, zapitajte se ko vas hvali

Uspješni mladi Nikšićanin Filip Vučić najavio je svoje životno opredjeljenje kada je sa samo tri godine nastupio kao solista na jednom od novogodišnjih koncerata, tada pripremanih za djecu.

Vučić je muziku zavolio, pa i počeo češće da nastupa, a oni kojima kulturni događaji u Nikšiću, bilo đački, studentski ili profesionalni, nijesu nepoznanica, prepoznaće ga sa mnogih nastupa gdje je, pored pjevanja, i recitovao, glumio i imao sopstvene tačke.

On je sa deset godina predstavljao Srbiju i Crnu Goru na Evroviziji za djecu sa pjesmom “Ljubav pa fudbal”, a kako voli da kaže, bio je prvi i posljednji predstavnik SCG na tom takmičenju.

Danas, Vučić je dvadesettrogodišnjak koji završava Muzičku akademiju u Beogradu, nastupa na raznim događajima i festivalima, a nedavno je posjetio i rodni Nikšić gdje je pjevao na koncertu povodom jubileja - 70 godina rada muzičke škole “Dara Čokorilo”, koju je i sam pohađao.

Pored nastupa u kulturno-obrazovnoj ustanovi u kojoj je stekao osnovna znanja, najveća nagrada su mu reakcije publike, ali i profesora.

Mladi bariton govorio je za “Vijesti” o svojim počecima, ambicijama, priznao da očekuje više od Crne Gore kada je riječ o prostoru i mogućnostima u klasičnoj muzici, posebno za mlađe generacije, ali i da je dobra kritika neophodna, posebno društvu.

Veoma rano, još kao dječak, ušli ste u muzičke vode. Iako ste bili bio odličan đak i u osnovnoj i srednjoj školi odlučili ste da nastavak Vašeg školovanja bude vezan za muziku, a obično društvo očekuje nešto drugačije... Da li je rano uplivavanje u note uticalo na Vaše prepoznavanje kasnije?

Ja bih prvenstveno naglasio da su moji roditelji odigrali presudnu ulogu, prepoznavši moje sklonosti ka pjevanju i muzici uopšte, ali i pored toga, konstantnim zalaganjem, lišenim bilo kakve prisile. Prosto su, od najranijeg djetinjstva, uviđali da se u meni kriju određeni talenti koje bi trebalo istražiti. Na svu sreću, u Nikšiću je postojao KKC „Akord“, koji i danas funkcioniše, na čelu sa Draganom Kneževićem, a koji je pružio šansu dječaku od nepune tri godine da solistički nastupi kao član hora „Slatki akordi“, na jednom od novogodišnjih koncerata koji su se u to vrijeme održavali. Tu je negdje počeo moj sve življi kontakt sa scenom i publikom. Zasigurno da je mogućnost čestog nastupanja pred većim brojem ljudi u meni stvorio slobodu, koju i danas osjećam kada stanem na scenu, a najvjerovatnije je sve to skupa razvilo ljubav prema jednoj izrazito scenskoj grani umjetnosti.

Pamtimo Vas i kao predstavnika Srbije i Crne Gore za dječiju pjesmu Evrovizije 2005. godine. I danas popularna među mlađim generacijama, pjesma “Ljubav pa fudbal” je, na neki način, obilježila početak Vaše karijere. Da li su te prepoznavali po toj pjesmi i je li ti to nekada smetalo? (Kao što glumce nekada vežu za određene prve uloge.)

Te 2005. godine imao sam tu čast da budem prvi, a ja u šali volim naglasiti, i posljednji predstavnik Srbije i Crne Gore na jednom takvog dječijem festivalu. To je bilo zaista jedno divno iskustvo, koje me i jeste predstavilo velikom broju ljudi, što je jednom dječaku sa 10 godina zaista imponovalo, a danas mi donese neku čudnu radost kada vidim da ljudi još uvijek pamte tu pjesmu i od tog dječaka prepoznaju mene sada. Tako da, u svakom slučaju nikad zasmetalo ničemu nije.

Nikšićani Vas pamte i po nastupima na književnim, dramskim i muzičkim večerima tokom, ne tako davnih, srednjoškolskih dana. Nedavno ste nastupali u Nikšiću na obilježavanju jubileja postojanja muzičke škole “Dara Čokorilo”... Kakav je osjećaj vratiti se i pokazati koliko ste napredovali i usavršili se?

Ti gimnazijski dani upravo su nešto što mi je jasno pokazalo moj put. U toku takvog školovanja nijesam se mnogo pronalazio u prirodnim naukama, a književne večeri i rad sa mojim prijatejima i profesorima, na divnim i brojnim poetskim i dramskim večerima, podsjetio me je na onu slobodu na sceni sa početka razgovora. A onda je samo bila dilema da li gluma ili muzika, pa sam ja to nekako spojio u jedno. Naravno da je veliko zadovoljstvo doći u svoj rodni grad i održati koncert pred, slobodan sam reći, svojom publikom, a naročito takvim povodom kao što je proslava 70 godina rada jedne kulturno-obrazovne institucije, u kojoj sam i sam sticao prva muzička znanja. Najveća nagrada nakon toga jeste priznanje publike, ali i profesora, o ma kakvom napretku, u odnosu na neki minuli rad.

Zašto ste se odlučili za akademiju u Beogradu i da li ste se pri odabiru dvoumili?

Ja sam svoje školovanje započeo na Fakultetu umetnosti u Nišu, u klasi prof. Katarine Simonović Ivanković, gdje sam i završio prve dvije godine studija, ali kada mi se pružila prilika da postanem dio jedne veće akademije i sredine, koja u krajnjoj liniji pruža kontakt sa mnogo većom konkurencijom, dvoumljenja nije bilo.

Koliko je Crna Gora plodno tlo za rad, usavršavanje i napredak mladih, talentovanih umjetnika željnih aktivnosti i uspjeha?

Nažalost, mora se priznati, da je u našoj državi taj segment u velikoj mjeri zapostavljen. Sa druge strane, Crna Gora je oduvijek bila prostor koji je iznjedravao velike umjetničke talente, samo je moje mišljenje da trenutno kod nas muzčka scena polako zamire, da ne govorim o klasičnoj muzici, koja gotovo i ne postoji, sem, ako ne govorimo o nekim povremenim festivalima i koncertima. Međutim, smatram da upravo iz razloga što imamo pregršt mladih talentovanih ljudi, bilo da oni studiraju u zemlji ili inostranstvu, Crna Gora ima veliki potencijal samo je potrebno naći sredstva i ljude iz nekih drugih sfera da sve to potpomognu. Raspoloženih za rad i saradnju, zaista nas ima.

Imate li želju vezanu za neki nastup i na koji ste posebno ponosni (iako znamo da ste skromna osoba)?

Svaki javni nastup sa sobom nosi veliku odgovornost, jer je izvođač dužan da publici prenese svu emociju i kompletan sadržaj djela koje izvodi, naravno u granicama svojih mogućnosti. Svaki nastup za mene je jedno novo iskustvo, jer upoznajem sebe i nikada nije isto, ali ako već moram da izaberem onda ću reći da je moj solistički koncert u Nikšiću, koji sam održao prije nekih godinu dana, nešto čega se sa posebnim smiješkom i emocijama sjetim.

Neki stručnjaci favorizuju tenor... Šta Vi, kao bariton, mislite o tome?

Molim Vas, kakvi tenori, to je precijenjena kategorija!

Naravno, u velikoj šali to kažem, jer bilo koji glas da pjevate on zvuči svojom ljepotom i od vas zahtijeva veliku brigu i poštovanje. Koji god tenor, bariton ili bas bili, pred vama je jedan veliki zadatak upoznavanja tog glasa...

A za koga su ljepše numere u operi pisane? Pa o tome bi se i dalo polemisati, ali u tome subjektivnost ne možemo izbjeći.

Fali li muzičke kritike u društvu i koliko bi ona mogla doprinijeti moralno i kulturno svjesnijem stanju u društvu?

Kritika je oduvijek bila nešto što nagrađuje, opominje i kažnjava, o čemu god se radilo...

Danas, kao mladi čovjek, i naglašavam - još uvijek student, pa sa velikim poštovanjem prema ljudima koji se možda time i bave, smatram da prave kritike i kritičnosti kod nas nema. U muzičkom svijetu je to zaista potrebno, upravo da bi se stalno težilo nečem boljem i savršenijem, jer ako vas niko i ne kritikuje, možda treba da se zapitate ko je to ko vas hvali ili u najgorem slučaju - ćuti, mada često ne znam šta je gore od to dvoje. Svakako da je pored ove stručne kritike od velike važnosti i jedna veća, svedruštvena, jer samo društva i sredine koje razgovaraju o problemima, ali i hvale dobro urađene stvarima, mogu da idu naprijed i grade bolji svijet.

Šta volite da slušate privatno, šta nesvjesno pjevušite, a šta rado zapjevate u društvu?

Često me to pitaju, a onda ja uhvatim sebe da sve više nemam vremena da preslušavam nešto što nije u okviru klasične muzike, ali zaista kada želim da se opustim, prije svega volim da saslušam i pjevam muziku nekih naših ex-YU grupa, poput “Indexa”, jer sa sobom nose jednu posebnu emociju koja je meni jako bliska. A od nekih stranih izvođača moram pomenuti Elvisa Prislija, Stinga, Frenk Sintaru i druge koji su se bavili džez muzikom, jer mi je i taj zvuk jako blizak.

Na samom kraju moram pomenuti da jako volim zapjevati i nešto od naše prave narodne muzike, ali prije svega sevdalinke i da možda ništa kao to, nekada zna da pokrene onaj iskonski merak u meni, da li zbog tih tekstova i muzike ili zbog raspoloženja društva kada se krene sa nečim takvim, ne znam, ali znam da je to nešto što u meni budi posebna osjećanja dok to pjevam.

Pjevanje često zavisi i od psihofizičkog stanja

Da li je i koliko Vaš stil života drugačiji od uobičajenog, da li morate paziti na glas, čuvati ga i slično?

Ne bih rekao da se moj život nešto naročito razlikuje od života mojih vršnjaka, ali svakako da je briga o glasu, kao jednom vrlo osjetljivom instrumentu, nešto što je primarno. Upoznavati sebe u svakom smislu jeste veoma bitno, jer od našeg psihofizičkog stanja u mnogome zavisi i naše pjevanje. Budući da je Vaše pitanje dosta često i pretežno se odnosi na to šta se (ne) smije jesti i piti, moram Vam reći da ja nijesam neko ko se naročito odriče nekih užitaka, poput sladoleda, hladnih napitaka i drugih. mada postoje određena pravila koja se tiču vremena neposredno prije pjevanja i tu kompromisa nema. Nekome zaista sve to može smetati i uticati na kvalitet pjevanja, no meni zaista godi... Tako da, ako ste imali za namjeru da ponudite neki sladoled, to svakako nije nikakav problem.

Ambicije treba da budu visoke, ali ih nekada moramo i ograničiti

Kakve su Vaše ambicije, očekivanja i/ili planovi kada je u pitanju dalja karijera? Nastupate li na sličnim događajima u Srbiji?

Na akademiji u Beogradu, katedra za solo pjevanje se svojski trudi, ali i profesori u okviru svojih klasa da svojim studentima obezbijede dovoljan broj koncertnih izvođenja. Mada, ja imam tu čast da nastupam na dešavanjima koja nijesu usko vezana za fakultet, pa čak i na nekim koji imaju međunardni karakter i dalje od Beograda, kao što je Festival klasične muzike u Puli. Mnogi koji upišu ovaj fakultet, među kojima sam i ja naravno, imaju ambicije ka pjevanju u nekom od velikih teatara širom svijeta, ali ja ću svoje ciljeve trenutno ograničiti na savladavanje studijskog programa koji je preda mnom i ovladavanje jednim od najkomplikovanijih segmenata u ovoj profesiji, a to je tehnikom solo pjevanja.

( Jelena Kontić )