Nemoj me više branit’, brato, molim te!

Jedna drevna demokratija, najstarija na planeti, slavila je nedavno vjenčanje princa i princeze. Sve je bilo kao vjekovima ranije: pred dvije milijarde ljudi se odvijao poznati narativ u kojem su se združivali tradicija i profit, duh običaja sa duhom novog vremena. Iz kanonskog zavjeta isključena je riječ „poslušnost“, koju je u svoje vrijeme odbila da izgovori još mladoženjina majka.

Među zvanicama na vjenčanju bio je i jedan poznati pjevač sa mužem. I niko se nije plašio da će zbog toga pasti sjenka na novi brak, na zemlju i ljude, niti je jednopolni bračni par smetao gotovo frenetičnom patriotizmu nacije. U našoj zemlji, međutim, najava Parade ponosa izaziva salve protesta i tek autoritet vlasti, koja mora da poštuje EU standarde, disciplinuje veselo članstvo da odmah ne počne da bije sumnjive. Kao da će se tog dana braniti sveopšta čast Crnogoraca i Crnogorki, a ne isključivo snaga zajednice da potvrdi da je pravo jednako za sve.

Razni državni i lokalni lideri se javno ili tajno deklarišu protiv Parade; to skoro da postaje „pasoš“ u svijet uvaženih heteroseksualaca i potvrda „prave“ seksualne orijentacije. Kao da ih uopšte iko o tome išta pita ili kao da će to nekim čudom doprinijeti društvenoj, a osobito ekonomskoj dobrobiti. Pomamismo se zbog Parade ponosa, baš kao da su nam do sada samo ruže cvjetale, baš kao da proteklih decenija nismo trpjeli najstrašnije moguće „parade“, koje su i region i našu zemlju uvodile u posvemašnje siromaštvo i beznađe velikog broja građana. Manje smo se bunili kad su se silovali humanizam, čojstvo, nacionalna tolerancija, zajednička i privatna imovina, da ne pominjemo održivi razvoj, radnička prava, jezik, struku, zakone.

Sve je to bilo „normalnije“ od ove parade. „Što imaju oni da paradiraju, paradiramo li Mi“, uzvikuje se u pravednom gnijevu, sve uz milozvučne glasove o tuči i klanju, o „zdravima“ i „bolesnima“. Seksualna orijentacija je različitost u kojoj su najtvrdokorniji stereotipi i predrasude, o čemu svjedoči činjenica da sa paradama ponosa nije uvijek lako išlo ni u razvijenim evropskim zemljama. Istrajavanje baš na ovom ljudskom pravu svojevrsno je priznanje da jedno društvo konačno može da prihvati Drugog bez nasilja i uz kontrolu predrasuda, jer je riječ o obostrano najtugaljivijoj „drugosti“. To je svojevrsni „lakmus“-ispit za zajednicu, poput onih ispita na fakultetima koji nemaju direktne veze sa strukom, ali bez kojih nećete dobiti diplomu koja vam potvrđuje stručnost. Jasno je da nakon Parade ponosa neće biti ni manje ni više ljudi drugačije seksualne orijentacije, samo će se pokazati da li smo u stanju da „prekoračimo“ preko sopstvenih predrasuda i da živimo zajedno bez nasilja. Najzad, kada se ovim povodom počnu raspredati „čuvene“ anegdote iz vremena kralja Nikole, one su samo dokaz da je drugačijih orijentacija uvijek bilo i da će ih uvijek biti, htjeli mi to ili ne. Zanimljivo je, ipak, da je danas stopa novorođenih najviša baš u nekim zemljama Evrope kojima ne smetaju drugačije seksualne orijentacije (Irska, Francuska, Engleska, Švedska), a najmanja u relativno tradicionalnoj Portugaliji. Kada su u pitanju zemlje bivše Jugoslavije, broj novorođenih je najviše porastao u Sloveniji, gdje su ove slobode priznate. Natalitet je još veći u zaostalim zemljama, reći će neko, ali je u njima još veća smrtnost djece. Jasno je, naravno, da natalitet u prvom redu zavisi od ekonomskih uslova.

Međutim, te uslove ne stvaraju, niti nas brane za batinanje raspoloženi „zaštitnici“ nataliteta, svikli da inače mirno snose surovu društvenu svakodnevnicu. Priča o tome kako se prvo treba izboriti za društvenu i ekonomsku pravdu pa tek onda dozvoliti Paradu – svojevrsna je zamjena teze. Tu je društvenu i ekonomsku pravdu odavno trebalo braniti, da smo zaista bili mačo-zaštitnici, a ne čekati da nas na to pokrenu malobrojni koji se osmjele da učestvuju u Paradi ponosa. Zbog toga su prijetnje Paradi ponosa svojevrsni nepatriotski čin. Nepatriotski - jer Paradom Crna Gora Evropi pokazuje samo i isključivo to da može da se dogovori sa svojim građanima o tome da „izađu iz kože“ sašivene od predrasuda i nasilničkih stereotipa. To je ispit spremnosti građana da žive u državi vladavine prava, istih za sve. To je onaj „lakmus“-ispit koji potvrđuje da konačno možemo da se podnosimo bez agresije i uništavanja imovine i da iza sebe ostavimo i sve druge, a posebno nacionalne i vjerske razlike. Zato zapjenjeni zaštitnici naše „pravovjerne hetero-tradicije“ podsjećaju na onaj stari vic o tome kako jedni druge branimo. „Ajde, udari ga još jednom, ako smiješ“, branio je stariji brat mlađega od siledžije, sve dok isprebijani brat nije zavapio: „A nemoj me, brato, više branit’ molim te!“ Za to vrijeme, vjenčanju stoljeća i svojevrsnoj glorifikaciji britanske tradicije, bez ikakvih problema prisustvuju istaknuti pojedinci istopolne seksualne orijentacije, a zemlja bilježi demografski rast. I izbacuje se iz mladinog zavjeta riječ – poslušnost. Biće da je riječ o engleskom smislu za humor.

( Božena Jelušić )