Trube, topovi i Uroš

Kraj aprila i početak maja obilježeni su događajima, kojim partitokratija želi da sastruže sa ceste loš zakon o radu i njegove predložene izmjene, loš predlog zakona o NVO i zakon o ombudsmanu. Predlozi su toliko loši da ih je nemoguće popraviti.

Nisam pravnica pa moguće da ne razumijem najbolje, ali možda je to i dobro, možda baš ja lajkuša za pravo, mogu da vidim koliko su loši jer me nije dotakla pravna doktrina i vještina da ni iz čega alhemijski pretačem u nešto.

U svakom slučaju, niko ih neće povući iz procesa usvajanja zato što su loši, upravo suprotno biće usvojeni parlamentarnom većinom. Kao svaki do sada. Treba utišati ono malo vriska kritike.

Međutim, nisam umjela sebi da objasnim odakle to da je predlog zakona o NVO radilo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Jesam li nešto propustila ili mi moje očijukanje sa simbolima i značenjima, može izaći na nos?

Kako ja to čitam? Suština bi valjda trebalo da je - ućutkati usporavanjem, centralizacijom i birokartijom ono malo svježine i violentnosti NVO-a. Država pokušava da “uhapsi” za vrat NVO. Kažnjavanjem ili mjerama kojima bi se sankcionisalo. Parlamentarna većina i vlada valjda znaju što čine - lakše je drilovati nas nego popove/topove, koji odgovaraju samo nebeskim, a ne zemnim zakonima.

Elem, pomenutoj gospodi klize iz prstiju, privatni poslovi i aranžmani, institucije i banke, kojima dozvoljavaju da nama pomenute gule kožu po nekoliko puta, tako da smo oporezovani kao sužnji. Politika nove vlade. Strpali su nas u džep kao sitni novac. Nastavlja se otimačina i pranje para.

Zato nam nude paravan/događaje. Evo primjera. O vjerskim praznicima politici nejakoj, palo je na pamet da se junači tuđim/plaćenim/institucionalnim tijelom, pred glavešine za koje zakoni ovozemaljski ne važe, i brojne nejake građane koji su došli da tu istu nebesku ekipu, brane od primjene državnih zakona.

Znaju li ovozemaljski Rušitelji i nebeski Branitelji da su zapravo pioni na šahovskoj tabli, kod onih koji su svojim zemaljskim fundamentalističkim i profiterskim mozgovima, namjerili da kusaju moć svaki sa svoje strane, u ime laži o bogu i demokartiji, - da su kolateralna šteta bez koje pomenute ekipe ne bi mogle da opstaju na vlasti. I ovozemaljska i nebeska.

Vjerujem da bi se i Sveti iz obližnjeg grada odakle su došli Branitelji, pojavio ali je zaokupljen sopstvenim brigama i zavjetovan na ćutanje ostao kući, riješen da ovog puta ostavi na miru ljude da se sami pobiju. Šteta, njegove usluge skupo smo platili do sada. Možda neki drugi put. On je i tako džoker kompromis, koji igra kod bradatih, nije ih nikada iznevjerio kao ni sebe kada je moć u pitanju.

Prije dvadeset godina, ušli smo u eru loše politike, ekonomije, socijale, robovlasništva, preprodaja i sive ekonomije, koja je opštom otimačinom u ratovima na Balkanu, imovine radnika i radnica, proizvela novopečene robovlasnike u njihove gospodare. Već vjerujem da sam u amneziji izgubila vrijeme u kojem je još nešto funkcionisalo, radeći na radnom mjestu svoj posao.

Još sam mogla da računam na neke zakone koji su štitili moja radna prava, išla na godišnji odmor, nisam razmišljala o tome da li me prisluškuju, rade li to po zakonu ili ne, radim li na neodređeno ili određeno, radim li praznikom ili vikendom. Ali nije to bila samo moja ekskluziva.

Straha na radnom mjestu ili na ulici, ili na javnom mjestu nije bilo ili nije bio vidljiv. Danas se od straha osjećamo dobro samo u vlastitom domu. Neki. A i ti treba da znaju da se zemljotresi događaju svaki čas. Naša pozicija nikada nije sigurna. Odnosno tako to izgleda kada se ulazi u civilizaciju, kulturu i društvo sa mjesta gdje smo do malo čas bitli sigurni i zaštićeni.

Ali smo i danas pred tajnom zašto smo zapravo napustili taj izgubljeni raj, ili koji zalog nam je bio značajan da sigurnost zamijenimo strahom sve srećni što se rađamo. Dakle informacija da strah putuje sa nama od početka naše priče je izvjesna.

Svakim danom je sve teže biti u ovoj realnosti. Vjerujem da ovisnici o sintetikama baš lijepo izbjegavaju tu i takvu realnost. Ja nemam te “poroke” u svojim rukama, tako da sam prisiljena da brojim rijetke novce i skupe račune za život u Crnoj Gori.

A nemam ni amneziju, pa se sjećam što su nas popisivači pitali na onom statističkom poslu/popisu. I gle, kako su se izgubile informacije bez obzira što su nas prebrojali svi kako im se sviđa. Ko se danas sjeća da je popis ovdje bio?

Da su iz popisa napravili socijalnu kartu vjerovatno da bismo svi bili malo više u realnosti. Zar nije prije neki dan rečeno da ministar koji selektivno razrezuje po pravima, pa se manjinska ne smiju izjednačavati sa pravima seksualnih manjina, treba da ode. Tako da nam nacionalna pluća dođu značajnija od onog dijela, kojim se ne dičimo u pjesmama, a jednako je važno za naše zdravlje i zadovoljstvo.

Ratni zločini, deportovani, mrtvi, zlostavljani - optužnice, nepotvđene presude - ispariše u podaništvu, korumpiranosti pravosuđa, zloupotrebi i devastaciji pravnih akata. Ogoljeni, nezaštićeni i prestrašeni - kadija ti sudi kadija te tuži.

Vijesti i informacije nestaju u retuširanjima, formalizovanju da optužnice nisu valjane - koji materijalni dokaz treba sem izjava, slika i dnevnika, onih koji su bili ili jesu još na vlasti koje smo svi čuli putem medija. Niko se toga više ne sjeća.

A slučajeva svinjskog gripa - i umiranja u institucijama zdravlja. Ni to više niko ne pominje. A iz vlade poručuju: radnici i radnice su roba, gejevi i lezbejke su loša vijest za Crnu Goru, ekonomska i turistička stabilnost su tjelesa za avganistanske i libijske pustinje, gladni i gladne neka se slikaju, nezaposleni i nezaposlene, otkazani i otkazane ne očekujte boljitak, građani i građanke vi ste rulja, nismo spremini da primjenjujemo zakone .

Ne volim ovakvu vladu i parlament, ne poštujem ovakvu vladu i parlament. Hoću za komšiju Nenada Čanka. Prije neko veče pokaza kako se sa okorjelim nacio-šovinistom i govorom mržnje može izaći na kraj kao sa malim mišem. Zli patuljak je ostao bez komenatara i vazduha. Hoću Nenada Čanka za komšiju. Pamti, govori i još zna što je dobro, a što loše. Vadi iz te šume komercijalizacije ljudske patnje mali kamenčić dostojanstva i ljudskosti.

Juče me drugar upita - hoćemo li da osnujemo partiju. Rekoh - nisam dobra sa pripadništvom a i volim alternative. Kaže, 'ajde da skupimo 50.000 hiljada, kažem savladala sam lekciju da se akcije vode same i da mi organizovanje teško ide. Mogu da sjedim na lijevom ramenu barikadi i ptici. Reče – Može, Insane. A ja ću ta “pevam jer je život samo jedan” i čekam komšiju Nenada.

( Ervina Dabižinović )