Mogu li bajkeri učrvrstiti jedinstvo slovenskih naroda?

Do prije godinu dana sam mirno živio u ubjeđenju da bi ovo pitanje mogao da postavi samo neki potuljeni provokator udobno smješten na platnom spisku ili mračnih sila Svjetske zavjere protiv slovenske civilizacije, ili vašingtonskog obkoma (oblasnog komiteta), a možda i međunarodne cionističke organizacije Džoint (Joint Distribution Committee).

No pokazalo se da sam bio u dubokoj, nepatriotskoj zabludi. U julu prošle godine, počele su da se rađaju prve mutne sumnje u vezi ove moje nesrećne greške. Tada je Vladimir Vladimirovič posjetio međunarodni bajk-šou na Krimu, i na čelu kolone najžešćih bajkera, motorom se provozao po ovom poluostrvu ruske slave. Bila je to bučna i živopisna grupa žestokih i neobrijanih momaka, obučenih u kožne jakne i glava čvrsto vezanih u marame, ispod kojih su se na vjetru vijorile njihove duge kose i brade.

Kraće rečeno, baš kao u nekom holivudskom filmu. Nakon ove manifestacije, jedinstvo ruskog i ukrajinskog naroda je počelo naglo da se učvršćuje. Čak su i čuvenog rusofoba Stepana Banderu lišili zvanja Heroja Ukrajine.

A kada je Putin, došavši u Srbiju, uz ovacije ushićenih fudbalskih navijača, družeći se s mjesnim bajkerima počeo da učvršćuje jedinstvo dva bratska slovenska naroda, najzad sam konačno shvatio da su za našeg premijera upravo bajkeri ti koji su pozvani da predstavljaju avangardu borbe za jedinstvo vascijelog slovenskog svijeta. Na fonu njegove oštre osude američke soldateske i ostalih savremenih krstaša angažovanih u zločinu protiv mučeničke Libije, ova je progresivna uloga bajkera postala još uočljivija.

I dok gledam i slušam sve to, jedna mi se misao neprestano vrzma u glavi. Da li Vladimir Vladimirovič zna da on za svoje blagorodne ciljeve koristi jednu od tvorevina tipično američke subkulture koju je CIA, u to sam uvjeren, u okviru svog programa razaranja ruske, pa prema tome i slovenske samobitnosti, specijalno lukavim metodama proturila u rusku stvarnost. I još mnogo toga je uključeno u ovaj zloćudni program. Od Barviha Luxury Village na periferiji Moskve, pa preko moćnih džipova marke Cadillac i ogromnih motornih jahti u kojima vole da se vozaju naši načelnici, pa sve do Mekdonaldsa i tih istih bajkera, sve je to jednih ruku djelo. Naravno u to spada i ona ružna, čisto američka, navika primjene i poštovanja zakona jednakog za sve, kao i čudna sklonost ka podjeli i reizboru vlasti, dvije napasti kojima još uvijek uspješno odolijevamo.

No ono što u meni izaziva neprijatnu nelagodu i što, na kraju krajeva, vrijeđa moja čula, to je stilistička protivrječnost koja je kod Vladimira Vladimiroviča tako snažno i nažalost veoma često izražena

Da se Vladimir Vladimirovič pozabavio time da spoljni izgled bajkera uskladi sa tradicijama iskonsko ruske, slovenske kulture, sve bi mi bilo kudikamo jasnije. Da ih je na primjer preobukao u duge kaftane ili krznene bunde, široke pantalone i safijanske čizme, posadio ih na konje ili, u najgorem slučaju, taljige ili saonice upregnute u bijesne trojke i opremio ih psećim glavama nabodenim na kratke motke i dugim bičevima.

Umjesto marama, ruskim bajkerima je na glave mogao da natakne krznene ušanke, a brade i dugu kosu, naravno da im ostavi.

Za takvim bi bajkerima pošli ne samo Ukrajina i Srbija, ili ona tamo Bugarska, već čak i ona slovenska braća koja su se na nesreću u svojoj zlosrećnoj istoriji jeftino prodala katolicima, kao na primjer Poljska ili Češka.

Mnogi će reći da ja zanovijetam i da u ovom slučaju nije važno kako bajkeri izgledaju. Važan je rezultat, odnosno praktična primjena onoga što se postiglo. Nije isključeno ni to, da Vladimir Vladimirovič za dobrobit slovenskog jedinstva namjerno koristi ideološko oružje protivnika i da, praveći se da ne primjećuje podmukle namere neprijatelja, umrtvljuje njegovu budnost.

Recimo da bi se s tim čak i ja možda mogao složiti. No ono što u meni izaziva neprijatnu nelagodu i što, na kraju krajeva, vrijeđa moja čula, to je stilistička protivrječnost koja je kod Vladimira Vladimiroviča tako snažno i nažalost veoma često izražena. Naravno ja ovdje nemam u vidu razmimoilaženja koja je, na primjer, „stilistički disident“ Andrej Sinjavski svojevremeno imao sa sovjetskim sistemom, već onu protivurječnost koju Vladimir Vladimirovič ima sa samim sobom.

Ali, ako on sam to ne primjećuje, tu se više ništa ne može učiniti. Jer, kako znamo, davati sugestije Vladimiru Vladimiroviču je apsolutno uzaludan posao.

(Novaja gazeta, Peščanik.net; prevod Haim Moreno)

( Boris Tumanov )