Kler

Nije mi poznat slučaj o toliko mitova i tabua o „idealnom“ pretku kao što je slučaj sa većinom Srba i Crnogoraca. Kako onda pomiriti toliki broj „idealnih“ potomaka kada, po logici stvari, svaki ponaosob želi da se prikaže da je baš on „najidealniji“. A tek, kako se odbraniti od opasnosti nacionalizma, ako je poznato da je najopasniji (iako je svaki od njih kancerogen) onaj nacionalizam, koji je generisan mitomanijom porijekla idealnog pretka. A nacionalistima nikada nije važno kakva je država. Njima je uvijek presudno da je to država, pa ma kakva bila. Po pravilu, država je uvijek samo njihova.

A kako znati ko je od njih rodonačelnik te države, kada svako hoće da bude taj, jer baš on potiče od „idealnog“ pretka. Zbog toga ne treba da čudi činjenica što kod Srba i Crnogoraca toliko dugo traju naklapanja o državi. Zato nije čudno da su Srbi i Crnogorci kroz istoriju više puta državu i dobijali i gubili.

Najpouzdaniji znak u prepoznavnju nacionalista je u njihovom neprihvatanju bilo kakvih različitosti. Oni nikada ne prihvataju da je svaki čovjek drugačiji, da ima svoju osobenost i da je neponovljiv. Oni zanemaruju da su jedino nacionalizmi isti. Ne znaju da su kleptokrate (oni koji otimaju sa pozicije vlasti), u suštini, najveći nacionalisti. A kleptokrate se užasavaju na sve što je građansko, na intelektualni spontanitet i na demokratski dijalog o različitostima. Iako sve to, kada im zatreba, veoma dobro znaju da odglume. A kada nešto od toga i dozvoljavaju, dozvoljavaju samo privilegovanoj grupi, bolje rečeno svom klanu, ali, uvijek sve limitirano takozvanim državnim interesima.

Oni koji život zasnivaju težišno na mitovima idealnog pretka su u suštini slabići i bez samopouzdanja su. Pogotovo, bez samopouzdanja su prema sopstvenoj državi. Zbog toga se, u razbijanju sopstvenog nesamopouzdanja, najčešće primiču kleru, iako u Boga ni sami ne vjeruju. Baš kao što, najčešće, u Boga ne vjeruju ni činodejstvujući. A kler je kod Srba i Crnogoraca tradicionalno smrknut i namračen. Neprekidno se nalazi u stanju parastosa. Što parastos seže dublje u prošlost, emocije su im sve jače. Na drugost i drugačije su uvjek namrgođeni. Maksima „da je moje samo ono što sam drugome dao“ daleko je od njih. Kada oni drugima i daju, ne daju kao milost, nego kao milostinju. Da bi ih, za „njihovu stvar“, uvijek mogli imati. I da bi uvijek bili i ostali inžinjeri njihove nacionalne duše. Ovdje se i bogomolje uzurpiraju, a kamoli da se ne uzurpira nešto drugo.

Najpouzdaniji indikatori da mnogi Srbi i Crnogorci lako ne prihvataju drugost su devedesete godine prošlog vijeka. Kada se pojavila ideja za preuređenje odnosa u SFRJ i ideja o demokratizaciji društva, većinski Srbi i Crnogorci su se (zbog svoje tradicionalne nedemokratičnosti), snažno namrgođeni, suprotstavili tim idejama. A sve pod parolom odbrane Jugoslavije. Na taj način su većini građana vješto prodali šejtana. Tako su, zloupotrebom naroda, i poveli krvave ratove za „odbranu“ Jugoslavije. A srpsko-crnogorski kler im je, u njihovom „svetom cilju“, bio najpouzdaniji (i jedini) saveznik.

Ni ostali narodi ex-Yu prostora, od ovakvih pošasti, nijesu bili sterilni. Zbog toga sve novonastale države i njihovi narodi veoma dugo pate od nedemokratskih i kleptokratskih režima.

Srbija je srećna država jer (pored svog autohtonog potomstva) ima brojne i zdrave generacije građana porijeklom sa crnogorskih prostora. Oni su odgojeni, školovani i demokratski oblikovani po uzusima evropske demokratije. Ponosni su na svoju državu Srbiju, ali (oni koji odavde potiču) i na svoje crnogorsko porijeklo. Potpuno im je strana mitomanija o idealnim precima.

Na nesreću Srbije, u njoj ima ne mali broj Srba i Crnogoraca koji žive u mitomaniji idealnih predaka. Po prirodi, sebični, osioni i posesivni, hoće da sve bude njihovo. Samo njihovo i ničije drugo. Kler i oni su uvijek zajedno. Nijesu u stanju da vide budućnost, a u sadašnjosti su uvijek dezorijentisani. Samo se u prošlosti „virtuozno“ snalaze. To im je u nasljedstvo ostalo od „idealnih“ predaka. Oni su u suštini najveće štetočine. Posebno za Srbiju i Srbe.

Ni u Crnoj Gori nije mali broj onih koji žive u mitomaniji o idealnim precima. Nadmeni su, a primitivno se ponašaju. Imaju svoj kler. A od klera jedino je gori, donedavno uvezani, a zatim podijeljeni pa zavađeni kler. Jedni na druge kidišu. Kako i ne bi kada svi svojataju pravo da su baš oni inžinjeri nacionalne duše „voljenog im naroda“.

A dijelu vlasti, kome je kleptokratija osnovna karakteristika, zbog svega navedenog, je milo i drago. Na tome održava stanje zbunjenog građanskog duha, a raji se ironično podsmijavaju. Znaju oni tehnologiju vladanja. U protivnom, bilo bi veoma vidljivo da su baš oni (onako nacionalno ostrašćeni) uzročnici krvavog razbijanja Jugoslavije. Sa mnogo ratnih zločina koji se, u Crnoj Gori po pravilu, pravosudno relativiziraju, a politički oslobađaju. Ne uočava se da je upravo ovo, a ne Srbija, najveća opasnost po državu Crnu Goru. Uz tradicionalno crnogorsko nesamopouzdanje, naravno.

„Pravo će imati samo onaj koji je budan“ latinska je izreka. Crnogorci će sačuvati pravo na svoju državu samo ako je budu odbranili, ne od Srbije, nego prvenstveno, od sebe i svog nesamopouzdanja.

Stekli su se svi uslovi da se istorijska patološka državna veza Srba i Crnogoraca zamijeni prijateljstvom građana i naroda dviju susjednih i prijateljskih država. To je zamjena za vjekovnu glupavu zabludu o idealnim precima. U protivnom, zamjena za demokratsku i građansku državu će biti inžinjering nacionalnih duša. Kler.

( Blagoje Grahovac )