Nafija Kujović na popisu željela da se izjasni kao - pjevačica

Čuvenoj estradnoj zvijezdi iz Berana, Nafiji Kujović, nije bilo lako objasniti zašto na popisu ne bi mogla da se nacionalno izjasni onako kako se najbolje osjeća – kao pjevačica.

„To je, bate, moj svijet, to su moji prijatelji. Mi smo ti pjevači posebna vrsta, kao ’tice. Jedino za nas i za pjesmu nema granica. Zašto ne može ako je slobodno izjašnjavanje“, pita Nafija.

Ona ne otkriva šta je na kraju upisala u rubriku nacionalnost, ali priznaje da je ovo prvi put da je niko nije pritiskao i vukao za rukav, „zapamti, ovaj broj, ne zaboravi onaj“.

Dodaje da je prvi put i da ništa nije dobila i izvukla. Navikla je Nafija od izbora do izbora da se „ponovi“. Prošli put je zaprijetila da joj kupe cipele, „jer ga bosa neće izlaziti na biralište“.

Pjesma je, kaže, sve što joj je ostalo od nekadašnjeg lijepog života u mladosti, u Jugoslaviji od Đevđelije do Triglava

„Nije mi bilo onoga. Znaš ga ti. Onaj što ga zovu... znaš kako. Što kod nas dolazi. Gledao je uvijek kako da me što jeftinije kupi. Jednom je počeo da se cjenjka sa deset eura, nije ga bilo sramota.

A ja bezobrazna, kažem sto pedeset. Našli smo se na trides’. Ajde, bolje išta nego ništa. Ali ovog puta ja bih toliko dala da su mi omogućili da se izjasnim kao pjevačica“, priča Nafija i smješka se šeretski.

U naselju Rudeš na periferiji Berana

Pjesma je, kaže, sve što joj je ostalo od nekadašnjeg lijepog života u mladosti, u Jugoslaviji od Đevđelije do Triglava. Ona sada sa sjetom u glasu priča o uspomenama i mnogobrojnim poznastvima.

Istina, dok je kao zvijezda jugoslovenske estrade pjevala po najpoznatijim hotelima širom nekadašnje velike države, ova staroberanka nije mnogo razmišljala i nije mogla ni sanjati da će staračke dane provoditi faktički kao socijalni slučaj, i krov nad glavom dijeliti sa izbjeglicama u naselju Rudeš na periferiji Berana.

"Dok je majka bila živa stizali su paketi od Blaža Jovanovića. Poslije toga ništa"

"Tri kilometra od centra. Mnogo za moje bolesne noge. A rođena sam dolje na kaldrmi. Ne mogu bez ulice i ljudi", kaže ona.

Njena penzija, koju je pošteno stekla, danas nije dovoljna da podmiri elementarne životne potrebe i Nafija je ogorčena i na sebe i na druge. Nije Latifa, kako je njeno pravo ime, nezahvalna.

Ona ima samo lijepe riječi za dobre ljude koji su joj obezbijedili krov nad glavom, ali kaže da takvu starost nije zaslužila, ni po rodu ni po radu. Latifa na grudima steže ratnu spomenicu jednog od svoje braće.

"Poginuo je u partizanima. Još dvojica su umrla od posljedica ranjavanja", zaludu se prisjeća.

Nikada, pa ni danas, nije zbog toga imala bilo kakve privilegije ili povlastice.

"Dok je majka bila živa stizali su paketi od Blaža Jovanovića. Poslije toga ništa", kaže Nafija.

"Bilo je to u Sarajevu..."

Za život je, dok je bilo snage, glasa i ljepote, zarađivala oduvijek samostalno. Počela je kao čistačica u bolnici u Beranama, a onda je njen talenat za pjesmu i „glas grlice“ otkrila Divna Kostić.

"Dolazili su nekada 'budžovani' da me slušaju, a sada moje molbe za po neku malu pomoć ne stižu daleko"

"Bilo je to u Sarajevu. Upoznala sam tu veliku estradnu umjetnicu i ona me je povukla sa sobom. Od tada sam više od tri decenije pjevala i živjela po hotelima. Eh, mladosti i ljepote. Nema grada u bivšoj Jugoslaviji gdje nijesam bila. Sarajevo, Podgorica, Beograd, Zagreb, Skoplje... Pjevala sam i u Trstu. Titu nijesam imala priliku, ali jesam njegovom sinu na beogradskim splavovima", kaže Nafija.

Dok se prisjeća davnih dana i mnogih nezaboravnih događaja, ovoj ženi suze traže put kroz bore.

"Nijesam mislila da će starost biti ovakva. Dolazili su nekada 'budžovani' da me slušaju, a sada moje molbe za po neku malu pomoć ne stižu daleko. Tamo do mosta, preko njega neće. Sve što kažem Lim ponese. Gledam šta se radi i nije mi pravo. Obećaju po nešto, pa slažu", kaže Nafija.

Dok joj vrijeme urezuje lice

Ona priznaje kako se, ipak, nekako snalazi i da jedino strahuje od bolesti i postelje.

"Obećali su mi neki tamburaši iz Bijelog Polja da će doći da snimimo spot za jednu pjesmu koju niko ne može kao ja da otpjeva"

"Bojim se da me kakva muka ne 'zaveže' za krevet. Ne znam šta bih tada radila. Samoća bi me ubila za tri dana. Ovako dok mogu na noge, podnošljivo je", priča Nafija.

Dok joj vrijeme urezuje lice, Nafija kaže da je glas i dalje služi dobro i kako bi i sada mogla zapjevati pred publikom, bez straha.

"Obećali su mi neki tamburaši iz Bijelog Polja da će doći da snimimo spot za jednu pjesmu koju niko ne može kao ja da otpjeva, 'Prođoh Bosnom kroz gradove'. Davno je bilo kada su se lomile flaše i kada sam podizala publiku i kafanu na noge, ali nijesam ni jednu riječ zaboravila. Ni te ni mnogih drugih lijepih pjesama", kaže Nafija sa ponosom.

Ni Ulcinj joj nije predaleko

Njena malena soba na Rudešu nije baš za pjesmu. Vlaga i memla po ćoškovima više su za neveselu priču. Po prirodi nasmijana i uvijek spremna za šalu, ona samo na trenutak sakrije tužni pogled, ali ne dozvoljava da je tjeskoba do kraja svlada.

Prepoznatljivo blago pogrbljena pod teretom cegera i torbi u rukama, očas stigne do Plava i Rožaja

Kada do toga dođe, onda sočno, da sočnije ne može, opsuje, i bude joj lakše. Niko, ama baš niko, ne zna da opsuje tako lijepo kao Nafka. Psovka je dio njenog uobičajenog vokabulara, i po tome je svi znaju.

"Slušaj šta su izmislili. Da se onaj glavni zaljubio u mene. Jeste on lijep, ali ja nikada nijesam otela muškarca drugoj ženi. Baš nikada", kaže Nafija kroz osmijeh.

Onda se opet zamisli i potone u brigu. Noćnu, staračku. Do sjutra, do novog dana.

"Ne treba se žaliti. Dođem ovdje da prespavam. Sjutra đe me noge odnesu", priča Nafija.

A noge je svuda nose. Prepoznatljivo blago pogrbljena pod teretom cegera i torbi u rukama, očas stigne do Plava i Rožaja. Do Bijelog Polja. Ni Ulcinj joj nije predaleko. Crpi neku neviđenu snagu i energiju, iz dna duše.

"Iz pjesme" – vjeruje Nafija.

( Tufik Softić )