Šarm i drama

Sunčani april u Londonu istjerao je na ulice mnogo lijepih, zategnutih, preplanulih ljudskih bića - optička terapija po mojoj mjeri, učinkovitija od buljenja u statično zelenilo (bo-oring). Prirodni monovision: u isto vrijeme, jedno oko trenira kratkovidost, drugo dalekovidost.

U vidokrug mi, međutim, sve češće upadaju pripadnici jedne posebne međunarodne skupine, takođe, valjda, ljudskih bića: to su diktatorčići i njihovi poslušni tajkunčići, freško pristigli sa Bliskog istoka, iz sjeverne Afrike, i sličnih krajeva. U njihovim je majkama-zemljama sada neprijatno vruće, kako god da se uzme. Stoga će se svi oni, kad tad, obresti u metropoli kojoj je lako iz daleka pronalaziti mane (klima, buka, gužve, cijene, a o hladnoći ljudi da i ne govorimo) dok ne dođe stani-pani. Onda je svi vole.

U Londonu se ta posebna skupina diktatorčića-tajkunčića, okićena svojim paruljinama, može bez stega kočoperiti. Ako se pridržavaju lako prihvatljivih propisa, niko ih neće hapsiti. Ako imaju neugodni hendikep u izgledu ili govoru, niko ih neće ismijavati. Ukratko, oni se u ovom gradu mogu opustiti i biti ono što jesu, ili su već dugo željeli postati: pomalo ludi i slobodni.

Pripadnici tog internacionalnog bratstva ovdje djeluju bezazleno, čak zaigrano. Lica im krasi djetinjasti kez zahvalnosti demokratskom sistemu koji ih je prigrlio. Lako ih prepoznajem. Zadovoljno se prepuštaju novim navikama, dopuštajući svojim ženama i djeci da ih vuku po buticima, mjuziklima, po agencijama za nekretnine u kojima zaposleni nanovo trljaju ruke, tvrdeći da cijene stanova iz nekog razloga i ovog proljeća rastu.

Srijećem ih u Hamlisu, robnoj kući igračaka, dok isprobavaju nove modele helikoptera i terenaca-kaskadera na baterije; ili se sa djecom dobacuju NLO letjelicama napunjenim helijumom; ili pucaju iz pištolja koji izbacuju balone od sapunice u duginim bojama.

Njihove žene za to vrijeme nervozno cupkaju Loubutinkama, prevrću velikim tamnim očima, i nanose još jedan sloj karmina na visoko izvijene usne. Onda žustro zabace svoje nepokrivene sjajne vlasi, pogledaju na zlatni Dejtona sat koji im, pomodno, malo visi sa zgloba, odluče da je dosta bilo glupiranja, i onda svog diktatorčića-tajkunčića povuku za rukav i odvuku na kasu, da plati ovu turu, pa da se ide u obližnji Selfridžis, takođe pun čudesa.

Ostajem impresionirana tom slikom matrijarhata u najrazvijenijem stadijumu. Dojučerašnje autokrate, strah i trepet šire porodice, komšiluka i neke udaljene Stare varoši, dovedeni su iz jedne neprijatne, po život opasne situacije, u blistavi centar konzumerizma, gdje su se potpuno predali dječačkim nagonima i ženi-poglavarki koja sada otvoreno udara po njihovom računu, donoseći pri tom nepobitne odluke.

Prosto mi, dok ih posmatram, bude toplo i pomalo tužno oko srca. Sada shvatam političare i pregovarače sa zapada, i zašto oni zapravo nikada ne mogu ozbiljno proniknuti u lične mrakove diktatora-tajkuna.

Zapadnjaci njih ni ne doživljavaju kao moćnike već više kao prekonoć izdžikljale dječarce, kojima uvijek samo treba tutnuti novu igračku u ruke; a zatim ih, u neku uru, kada se pokaže da izrastaju u prehisterične tinejdžere, treba šutnuti iz kuće, poslati u internat, vojnu školu, da očvrsnu…

No, lijepo vrijeme ne izvodi na ulice Londona samo bogate i srećne.

I neprilagođena čudovišta izgleda još uvijek više vole dobru šetnju od Fejsbuka i ostalih društvenih mreža.

Ja inače izbjegavam izlaske noću, a ako već moram izaći, onda izbjegavam takozvane ‘džepove’ – mračne, prazne uličice i prolaze sa pločnicima masnim od tragova povraćanja, neprohodnim od ispražnjenih boca alkohola što čekaju sljedeću turu bijesnih noćobdija da ih slomi u paramparčad.

Ko bi ga znao na šta se sve može naići kada se iza zalaska sunca naivno sa Fulam rouda, Blumsberija ili Holand park avenije skrene u sporednu uličicu koja smrdi na mokraću ali može poslužiti kao prečica. Prečica ka čemu? Ovdje to zovu ‘londonski underbelly’.

Neki misle da u underbellyju ima šarma, drame, stvarnog života. No more drama, please; a dosta mi je i ‘stvarnog života’. Ja baš volim razvijene zemlje, i uživam kada im se vidi da su razvijene, šta ću. To mi dođe kao neka utjeha, dokaz da nisam pogriješila što sam, nakon naših mračnih devedesetih, odlučila na svijet donijeti dvoje djece.

Ali hoću da kažem da su i meni, neprijateljici noći, usljed ovog neočekivano lijepog aprila, usred bijelih dana, usred gužvi na glavnim cestama, prilazili bijesni, neprilagođeni frikovi željni druženja. Jedan od njih imao je narandžaste zube i beonjače; ili je bio podignut na šargarepi i mandarinama, ili je pomni sljedbenik Karlosa Kastanede, po čitave dane navučen na neku mutiranu vrstu Latino korijenja.

Htio je da me ljubi u lakat dok sam čekala autobus za South Bank. Drugi je zapišavao ugao Rojal koledža za skulpturu, onda trčao za mnom, psovao me i proklinjao jer sam s gađenjem prešla na suprotnu stranu ulice. Treći je krvavih usta uletio u autobus 44, naredio vozaču da ne staje na sljedećoj stanici jer ga je neko jurio da ga dokrajči. Vozač je ipak stao na sljedećoj stanici, gdje je u autobus uletio i razjareni potencijalni ubica, na šta se nesrećni tinejdžer krvavih usta sakrio iza - mene. ‘Zašto?’ pitala sam se očiju podignutih u nebo. ‘Zašto baš iza mene?’

Vjerovatno zato jer sam imala najdeblju jaknu u autobusu, za koju se ponadao da je pancirka. Potpuno neočekivano i za sebe samu, u jednom skoku nađoh se izvan autobusa i brzim hodom nastavih svojim putem, ne okrećući se.

Pomislih da devedesete i nisu bile tako mračne u Podgorici. Sjećam se jedne kasne, kiselkaste noći, usred rata, usred razularene inflacije, opšte besparice, nestašice toalet papira, brašna i goriva; i ja, ophrvana ničim gore navedenim, već samo nekim romantičnim ljubavnim jadom, bijah došetala do zamandaljene benzinske pumpe u centru Podgorice, a onda kod kapije jedne od kućica kod pumpe (koje možda više ne postoje) zapalih cigaretu.

Kao privučeno žarom cigarete, pored mene se stvori neko usamljeno vozilo, čiji se prozori bešumno spustiše. Ma, ništa ja, u potpunom odsustvu straha, srce mi nije ni poskočilo.

“Ljudi”, oglasi se jedan od momaka iz vozila, “jel’ ovo Olja Raičević (moje djevojačko prezime) prodaje benzin?”

Nakon tog pitanja prođoše me čak i ljubavni jadi.

Sada samo zamišljam nekog od ovih diktatorčića-tajkunčića kako se, izašavši iz taksija, slučajno obreo u jednoj od sporednih ulica Londona, pa mu je tamo, odmah iza ugla, neko stavio nož pod grlo, zdipio novčanik i skinuo sat sa ruke.

U svojoj majci-zemlji diktator-tajkun takvo što ne bi nikada mogao doživjeti. U zemljama-majkama ulice su bezbjedne, ukoliko si na vlasti, ili si obični prolaznik, šetač; ukoliko nisi do skora bio dio moćnog i bogatog klana, a onda ti se, odjednom i bez nekog opipljivog razloga, status promijenio u – državnog neprijatelja; tada ćeš, naravno još prije svitanja na ulici sresti svoju smrt.

Ali evo tu, usred magičnog, slobodarskog Londona (brižno prekrivenog kamerama), bivšem diktatoru staviše nož pod grlo i oteše mu novčanik i sat. Bolje da je poveo ženu sa sobom. Ona bi lopovčinu makar ranila sandalom sa nitnama.

( Olja Knežević )