Protiv pameti

Primijetili ste da se prilikom emitovanja televizijskih programa pojavljuju oznake koje nas obavještavaju o tome da je neka emisija namijenjena svima, ili nas upozoravaju na to da je ono što slijedi neprikladnog sadržaja za određene grupe gledalaca.

Neuobičajeno je da u današnjem društvu naizgled restriktivne mjere dobiju opštu podršku u cilju zaštite nečega što se tako često naziva javnim moralom. Možda je razlog tome i u jednoj vrsti kompromisa sa gledaocima, koji tako, umirene savjesti, mogu u potpunosti da se prepuste televizijskom oktopodu, da bez bilo kakve cenzure uživaju u čarima voajerizma.

No, takve oznake ne mogu biti dovoljne kada je u pitanju govor mržnje, a ništa nam ne govore ni o emisijama koje su usmjerene protiv pameti.

Uprkos katastrofi koja se desila ne tako davno, nacionalizam je preživio, otporan kao plastična boca.

Primat kada su takvi programi u pitanju za kratko vrijeme je stekla jedna televizija sa nacionalnim atributom u imenu. Uistinu, razgovori koji su u protekle dvije nedjelje imali jasnu propagandnu svrhu, pokazali su kako nacionalizam, ta neiscrpna ideologija banalnosti, i ljude od izvjesnog kredibiliteta u svojim profesijama vuče za nos i pravi ih budalama.

Uprkos katastrofi koja se desila ne tako davno, nacionalizam je preživio, otporan kao plastična boca.

Navodna opresija nad onima koji se izjašnjavaju kao Srbi, bila je opet povod da se u ime jednog naroda izgovore nepodnošljive gluposti. Tako ste mogli čuti da je to narod koji je najmanje opterećen prošlošću, premda u tim obraćanjima i nije bilo drugog do pozivanja na prošlost. O istoriji, Sioran u jednom razgovoru govori kao o „najvećoj lekciji iz cinizma koja se može zamisliti“. Samo se tako može objasniti da se uzoran model vladavine danas prepoznaje u rukovodstvu Republike Srpske.

Svojevrstan epilog priče o popisu bilo je kršenje procedure upravo od strane onih koji su nas uvjeravali da postoje ozbiljni razlozi za sumnju u regularnost čitavog procesa

Nijesu izostali ni prilozi o protestima protiv hapšenja ratnog gradonačelnika Trebinja, na kojima su se, kao i tokom molitvi za hrvatske generale u Hagu, čuli vapaji za pravdom. A baš to je ono što tim nekadašnjim herojima najmanje odgovara.

Oni imaju šanse samo ako pravda izostane. Najzad, svojevrstan epilog priče o popisu bilo je kršenje procedure upravo od strane onih koji su nas uvjeravali da postoje ozbiljni razlozi za sumnju u regularnost čitavog procesa.

Premda se u mnogo čemu razlikuju, postoji i određena sličnost između ove televizije i one koja nosi naziv javnog servisa.

Naravno, postoje izuzeci, prije svega kada je u pitanju obrazovni program kao i neke autorske emisije, ali odveć često u udarnom terminu možemo da gledamo visokoparne diskusije u kojima su nerijetko loše odabrani gosti zbunjeni pitanjima, a način kadriranja i režije, te neupućenost voditelja, odnosno urednika, čini taj program negledljivim i, uopšte, nedostojnim javnog emitovanja. U odnosu na te emisije, i sami počeci televizije djeluju moderno.

Vjerovatno će, u nekoj nužnoj reformi, kreatori takvog programa morati da traže nove angažmane. Samo što će im stečeno radno iskustvo na državnoj televiziji biti otežavajuća okolnost.

Na prvi pogled, dakle, ove dvije televizije nemaju ništa zajedničko. No, nije tako. Izuzmemo li lokalne TV stanice, to su jedine dvije televizije koje, takve kakve jesu, posredstvom budžeta finansiramo svi mi.

( Andro Martinović )