Teofil Pančić o Podgorici, gradu kojim je inficiran

Lijepe gradove nekako je odviše lako voljeti, kao i lijepe ljude; ovdje "lijepo", naravno, znači ono što je kodifikovano kao takvo, pri čemu uvijek ostaje nekako nedorečeno ko tačno, i na osnovu kojih prerogativa, arbitrira u toj stvari.

Kada je Crna Gora u pitanju, zna se šta je red i šta se šika u boljem društvu: Ah, Cetinje! Oh, Kotor! Eh, Perast!

A Podgorica, da prostiš?

To je, hm, tamo neki poluslučajni "glavni grad" na vjetrovitoj raskrsnici puteva, glavni više iz nužde, grad više uslovno, u nedostatku većeg: menhetnski zakvadraćena površina s administrativnom dušom malog Vašingtona, betonsko-staklena šahovska tabla s tek prstohvatom slučajno preostale patine uz obale rijeka, uzavreli kotao dovoljno blizu moru da u njemu bude prevruće, i dovoljno daleko od njega da nemaš gdje i kako da se rashladiš.

A pride još i varoš bez čvrstog identiteta i slavne istorije: ta je potonja rabota, koje u Crnoj Gori inače uopšte ne manjka po kvadratnom metru i glavi stanovnika, nekako raspoređena na sva druga mjesta od Mojkovca pa do Ulcinja, na sve četiri strane svijeta od ušća Ribnice u Moraču.

Zapravo, nikada nisam ni bio u tadašnjem Titogradu, osim dva-tri beznačajna tranzita na putu ka ili od crnogorske obale, na koju smo ionako rijetko išli, jer nam je ono sjevernije i čakavskije more bilo milije i bolje

Podgorica mu tu dođe kao nekakav kusur iz vaskolikih crnogorskih previranja, najmanji zajednički nazivnik svih tih živopisnih plemena što nastanjuju te stijene, tu obalu, i ono nešto zemlje između.

Kako se uopšte oduprijeti ovom žilavom stereotipu? Pravo da vam kažem, dobar dio života proveo sam ni najmanje ne mareći za to: i Podgorica i cijela Crna Gora bile su jako daleko od mene i svega mojeg, kao nekako baš onaj zakutak naše velike socijalističke otadžbine o kojem sam najmanje znao i za koji sam najmanje mario.

Zapravo, nikada nisam ni bio u tadašnjem Titogradu, osim dva-tri beznačajna tranzita na putu ka ili od crnogorske obale, na koju smo ionako rijetko išli, jer nam je ono sjevernije i čakavskije more bilo milije i bolje. A ono što bih o Titogradu čuo (to jest: ništa) svakako mi nije moglo pobuditi radoznalost.

I sada je gotovo, zapravo, godinama već je gotovo: odavno sam iniciran i inficiran, Podgorica je neodvojiv dio moje duševne geografije

Tako je ispalo da sam prvi put u Podgoricu uistinu pristigao 1999, na dan-dva izvirivši iz karakazana Srbije u poodmakloj fazi terminalnog slobističkog ludila.

A Tamo Dole sam zatekao jedan osunčani grad u potmulom previranju, nešto što kao da polako prestaje biti betonska kasaba i postaje nešto drugo, još je nejasno šta, ali kanda će se razjasniti za mjesec, za godinu, za tri.

I od tada do danas, raznim poslima, eto me u Podgoricu svakih nekoliko mjeseci, i pratim njenu transformaciju, utvarajući sebi da ponekad zapažam i ono što promiče zasićenom, rutinerskom oku onih koji su stalno tamo.

Kontemplacija pred Karverom, najbolje u junu, u hladovini mosta nad skoro iščezlom vodom Ribnice, jedan je od onih zen-trenutaka koje ništa ne može da zamijeni

Rasterećen bilo kakvih ličnih i porodičnih priča, cijelog onog slatkog ili gorkog taloga iskustva koji nas za neka mjesta intimno i doživotno vezuje, čineći nam ih bliskim i razgaženo udobnim poput kakve proširene verzije sopstvene dnevne sobe, ali baš zato i ponekad neprozirnim za neki opušteniji pogled, Podgoricu sam mogao pustiti da mi uđe pod kožu onako uzgredno, drugarski, bez obaveza i velikih riječi, i sa minimumom očekivanja što dolikuje gradu koji nije na glasu sa svoje neuporedive, opterećujuće ljepote, istorije, šarma, čega već.

I sada je gotovo, zapravo, godinama već je gotovo: odavno sam iniciran i inficiran, Podgorica je neodvojiv dio moje duševne geografije, ako me duže od tri-četiri mjeseca ne zovu dolje, na jug, unervozim se i zabrinem da ih nisam čime uvrijedio, da nisam nekako prokockao naklonost osunčanog čempresastog grada kojem tako dobro stoji sparina ljeta, ali i blagost južnjačke zime, čak i onda kad zagudi zaguljeni sjeverac kojeg se rasni Podgoričanin plaši više nego radijacije.

A ujutru, za doručkom, brižna teta u borosanama pitaće te majčinski treba li ti još nešto

Kontemplacija pred Karverom, najbolje u junu, u hladovini mosta nad skoro iščezlom vodom Ribnice, jedan je od onih zen-trenutaka koje ništa ne može da zamijeni; baš kao ni kamenu unutrašnjost dobrih podgoričkih kafana u kojima vranac, sir i pršuta imaju drugačiji ukus no bilo gdje drugdje, ili usporeni noćni špancir kroz već dremljivi grad utonuo u perinu od zimzelenih mirisa, pa tako klaj-klaj sve do glavnog hotela podgoričkog, u kojem ćeš najslađe usnuti kad si u sobi koja gleda na park i na jug, uz tiho krčanje tranzistora, dok sa otvorene terase dopire prigušena bela buka ulice kojom postojano kroz noć do jutra curka život, ne žureći nikuda, no samo prolazeći, onako kako život već prolazi onda kada je Sve Na Svom Mestu.

A ujutru, za doručkom, brižna teta u borosanama pitaće te majčinski treba li ti još nešto, i činiće se kako je za to uistinu zainteresovana, ovdje, pod suncem, usred Podgorice, usred života. I stvarno, treba li ti još nešto?

( Teofil Pančić, Vreme )