Aleksandar Sekulov: Naš život je kazivanje o sopstvenom nestajanju

“Sakupljač ljubavnh kazivanja” roman savremenog bugarskog pisca Aleksandra Sekulova je po riječima pisca Vladislava Bajca knjiga sa neograničenom maštom, djelo oslobođeno žanrovskih stega i krute književne discipline, te mu je najbliža podgrupa “Bajka za odrasle”. U romanu bivša cirkuska igračica troši godine svog života ne bi li pronašla zbirku priča (kazivanih na glini, u plamenu, srebru, jabuci...

Pored književnog rada, Sekulov se bavi i novinarstvom, ali je i veoma angažovan u društvenom i kulturnom životu grada Plovdiva

I koje sve imaju svoje vlasnike kazivanja) o muškarcu sa kojim je provela dva dana shvativši potom da je suština ljubavi u rastanku. Ta potraga i nju i čitaoca odvodi do najudaljenijih i najegzotičnijih mjesta na svijetu, stvarajući priče koje kao da su filmske sekvence izgovorene prozračnom, vazdušastom prozom. Dio pjesničkgo jezika ovog drskog romana pretočen je u slike/crteže koje je oslikao glavni lik po imenu Nasko H. Roma “Sakupljač ljubavnih kazivanja” objavila je “Geopoetika” u ediciji “Svet proze” u prevodu Marije Joane Stojadinović, koja je sa bugarskog jezika na srpski prevela i ovaj intervju sa Aleksandrom Sekulovim.

Aleksandar Sekulov je rođen 1964. godine u Plovdivu. Na Plovdivskom univerzitetu diplomirao je na Odsjeku za bugarski jezik i književnost. Objavio je tri knjige pjesama “Sedmo nebo”, “Visoko iznad daljine” i “Ushićeno i lako”, knjigu eseja “Majstor i kamenje”, zbirku pripovjedaka... Nasko H. Priče s rumom, đumbirom, suvim grožđem, i medom” (u koautorstvu sa slikarom Atanasom Hranovim) kao i knjigu “Visoka kamena brda”. Autor je dramskog teksta “Svijetle hotelske sobe” i romana “Mala svetica i pomorandže – Istorija nestanka”. Njegova djela prevođena su na engleski i mađarski.

Pored književnog rada, Sekulov se bavi i novinarstvom (izdavač je i osnivač časopisa “Fragmenti i mrlja”, radio je kao voditelj na Radiju TNN), ali je i veoma angažovan u društvenom i kulturnom životu grada Plovdiva. Bio je izvršni direktor Evropskog mjeseca kulture “Plovdiv 1999” i jedan od pokretača građanske inicijative “Volim Plovdiv” 2005, osnivač Praznika umjetnosti “Ljetnje doba” u Starom Plovdivu, organzator festivala Plovdiv Music Stage. Uz sve to, Aleksandar Sekulov je osnivač i vlasnik dva najpoznatija muzička kluba u Plovdivu “Careve štale” i “Roršahova mrlja”.

Sekulov je dobitnik brojnih nagrada za književnost nagrade - “Akademika” (1988), “Cvetan Zangov” - (1985, 1986, 1987), “Ivan Nikolov” (1998, 2004), i godišnje nagrade za književnost grada Plovdiva. Godine 1995. dobio je nagradu za novinarstvo grada Plovdiva za svoju kolumnu “Pod igoto” koja svakoga dana izlazi u dnevnom listu “Marica”. Roman “Sakupljač ljubavnih kazivanja” nominovan je za godišnju nagradu VIK za roman godine 2007. O tome kako je nastao roman „Sakupljač ljubavnih kazivanja“ Aleksandar Sekulov je na početku razgovora za „ART Vijesti“ rekao:

Opisuješ ono što vidiš

"Iluzija je misliti da autor pripovijeda. Pripovijeda jezik. U samom procesu pripovijedanja ima mnoštvo lavirinata, unutar samoga jezika, koji mame da se u njima izgubiš. Ponekad, slično Odiseju, vezuješ se za jarbol svoje početne namjere, a opet, drugi put, zahvalan, gubiš smjer. Ma šta se dešavalo, čitalac uvijek osjeća da li je pupčana vrpca onoga ko piše čvrsto povezana sa svijetom, da li je razlog što piše toliko prirodan koliko i umijeće disanja. Ja bih definisao autentično pisanje kao reportažno, a ne kao stvaralačko. Opisuješ ono što vidiš. Može li iko da kaže da ono što vidi u svojoj mašti ne postoji?

što god da bude, jednog dana on će nestati i ničega neće biti poslije tog nekog, kao što ničega nije bilo ni prije njega

Ja to ne bih mogao! Ideja o istovjetnim paralelnim svjetovima oko nas spasava nam život i uspostavlja ravnotežu. I, sve dok ne obiđeš čitav svijet, sve dok ti je i dalje interesantno u njemu, ti nastavljaš da ga opisuješ. Poslije toga sebi izmišljaš drugi... Podnaslov romana „Sakupljač ljubavnih kazivanja“ je – prefinjeni roman. Možete li nam objasniti ovu terminologiju? - Ništa više od rada čovjeka koji je sluga svoga zanata. Ljubav je glavna tema vašeg romana.

Ali, vaš pristup tom pitanju je jedinstven. Zašto? - Ponekad je tautologija jedino sredstvo izražavanja u ljubavi i zbog toga, nećete mi zamjeriti, jedan autocitat: „Još se nije moglo znati da od prvog trenutka kada nekoga sretneš i zavoliš ga, kada ga priviješ svojim mislima, moraš da počneš da se navikavaš da živiš bez njega; da dopreš do njega, da se ulivaš i izlivaš, da ga udišeš i izdišeš svejedno što ga nema i što ga neće biti, i nikada ga nije ni bilo; jer, što god da bude, jednog dana on će nestati i ničega neće biti poslije tog nekog, kao što ničega nije bilo ni prije njega.

I u pomisli da je ta osoba izvan stvarnosti – osim u kratkim magnovenjima kada se klatna svih časovnika na svijetu ujednače i čovjek uspije da priviri u tunel svjetlosti između njih – ti možeš da ulaziš kao u sobu, da kao i ona udišeš isti vazduh svojim plućima, da širiš horizonte prošlosti i budućnosti kroz njene prozore i da osjećaš opojni ukus poslijepodneva i poklonjene bezvremenosti, zaboravljajući na trenutak da umireš.“

Junakinja Vašeg romana je bivša igračica u cirkusu. Kako ste gradili njen lik?

Žena je razlog da muškarac promišlja o vremenu, jer jedino čime čovjek uopšte raspolaže jeste vrijeme. Ono nam je dar od Boga. Na nama je šta ćemo uraditi s tim poklonom: nahraniti ptičice mrvicama, umijesiti hljeb za gladne, trgovati žitom ili se gađati ostacima. Živimo s nekakvim otporom prema vremenu, vjerovatno zato što ono neprestano curi. Pri tom, stalno propuštamo mogućnost da samim življenjem vrijeme zgušnjavamo i stvaramo novo.

Da tren proživimo na način koji će ga uvećati, koji će, kao kakav prozirni mjehur, ostati u nama da bi nam uvijek ulivao snagu i odvažnost. Naročito kada je taj tren osvijetljen ljubavlju. Nesposobnost da pojmimo vrijeme čini nas napetim i zajedljivim. No i inače smo okruženi stvarima koje nestaju, potopljeni smo njima. Sam naš život je kazivanje o sopstvenom nestajanju, ali dozvoljeno nam je da nestanemo i u ljubavi. Onako kako poimamo vrijeme, tako i volimo.

Dio knjige sačinjavaju i slike. Možete li da objasnite njihovu ulogu i međusobnu povezanost sa tekstom?

Očigledno je da su metodi rada – moja i slikara Atanasa Hranova – jednaki. On slaže boje i stalno pomjera horizonte za jedan sloj unaprijed, dok ja slažem priče i proširujem lavirint za još jedan hodnik. Osim toga, obojica živimo u širokoj vasioni provincije gdje, osim dalekih tačaka nedogleda, ima i mnogo vremena. Sva sila vremena u kojem može da se ukorijeni, sazri i poraste stabljika potpuno slučajnih ideja čiji je jedini cilj da budu lijepe.

Da možeš da podijeliš sa nekim najusamljeničkija zanimanja na svijetu – slikanje i pisanje – dar je pred kojim moraš biti smjeran i duboko zahvalan

Ponekad je jedna prijateljska duša najpreči put do samoga sebe. Činjenica je da nas dvojica ne doživljavamo sebe kao tandem jer je predstava o dvojici ljudi koji okreću pedale jednog bicikla gdje je jedan obavezno na zadnjem sjedištu, nepodnošljiva i apsolutno neprihvatljiva. Mi smo skitnice koje, samo ponekad, idu preko jedne te iste teritorije. Uviđamo to kada upoređujemo naslikano i napisano. Pričamo jedan drugom o putešestvijama i tako jedan drugog kuražimo.

Svaki pomaže onom drugom da gleda na svijet jasnijim i smjelijim pogledom. Da možeš da podijeliš sa nekim najusamljeničkija zanimanja na svijetu – slikanje i pisanje – dar je pred kojim moraš biti smjeran i duboko zahvalan. Knjiga je istovremeno i predmet, zanatski predmet.

Ona mora da raduje svojom izradom, kvalitetom papira, oblikovanjem, prošivom, koricama. Drugo je pitanje to što ima i tako priređenih knjiga koje odjednom shvate ništavilo svog sadržaja. U tom smislu, opet, dobra izrada ne smeta dobroj knjizi. Kao i nedostatak reklame. Dobre i lijepe knjige uvijek imaju dobru i lijepu sudbinu.

A, šta nam možete reći o savremenoj bugarskoj književnosti? U posljednjih nekoliko godina pojavila su se mnoga nova književna imena...

Revolucionarno. Posebno u sferi proze, u sferi konstrukcije romana. U posljednje tri godine pojavila su se nova imena u bugarskom romanu i u prozi uopšte – Jelena Aleksijeva, Emil Andrejev, Zahari Karabašlijev, Radoslav Parušev, Nedjalko Slavov.

Knjige bugarskih autora ne samo da su tematski i stilski veoma raznovrsne, već se i veoma uspješno prodaju. Izdavačke kuće ne samo da objavljuju, već i stvaraju autore. Uloga interneta u ovoj demokratizaciji književnog procesa apsolutno je nesporna. U ovom momentu mi imamo autore, imamo knjige, imamo izdavačke kuće, nacionalne nagrade, čak imamo i distribuciju, ali, književnu kritiku nemamo!

Živite u Plovdivu, jednom od najstarijih evropskih gradova, koji se nalazi na putu između Male Azije i centralne Evrope. Šta nam možete reći o Plovdivu danas?

Slični gradovi pružaju vidljivu predstavu da si dio ljudi i sudbine koji prolaze kroz vrijeme

Plovdiv je provincijski grad oko kojeg se stalno vrte prestonice imperija. Ova činjenica stvara ironični imunitet prema treptajima prestonice, prema uzbuđenju, živom pijesku i groznici. S druge strane, provincija je sinonim potpune praznine. Buda je provincijalac, suprotno je pod znakom pitanja.

Daleko, visoko, prazno i sporo – to je Plovdiv. Nemogućnost napuštanja rodnog grada ponekad primorava na njegovo ponovno prestrukturisanje posredstvom mašte. U njoj je Plovdiv vječni grad određen od Boga, sa sedam brežuljaka i jednom rijekom. Vječne gradove interesuju jedino bitke s vremenom. Nemilosrdno prema stanovnicima, vrijeme polaže svoje oružje – sekunde, minute, sate i vjekove – ispred kapija takvih gradova i zaboravlja na sebe, lutajući tijesnim krivudavim uličicama, zaneseno pjesmom bezvremena.

Svaki je grad takav kakvog su ga izmislili njegovi stanovnici. Tako da nijesam ja, već su stanovnici Plovdiva izmislili da žive sa predstavom o jednom sporom gradu u kome možeš da osjetiš ne samo protok vremena, već da ga povremeno i zaustaviš te da se i ti, kao i on, osjetiš zbog toga srećnim. Slični gradovi pružaju vidljivu predstavu da si dio ljudi i sudbine koji prolaze kroz vrijeme. Takvi gradovi su takođe i tajne šifre kojima mogu da se rastumače zagonetke svih ostalih gradova u svijetu.

Samo i jedino – pisac

Kakva je današnja uloga književnosti i pisaca u bugarskom društvu? Mogu li pisci da žive od svojih knjiga?

Bugarski pisac mora da zaboravi na vještački nametnutu ili samonametnutu socijalnu ulogu „govornika i tumača narodne duše, trube demokratskih ideala i progresivnog i naprednog djela nacije“. On mora da nauči da bude samo i jedino – pisac. Da ga poštuju zbog njegovih knjiga, a ne zbog nekih propratnih društvenih uloga. Pitanje je da li mu je to dovoljno. Ne govorim o finansijama već o društvenoj sujeti. Prestiž bugarskog pisca mora da dolazi jedino od onoga što je napisao. Ako to povlači sa sobom drugi društveni interes, ili pak samo popularnost, koji su obrnuto proporcionalni smislu i snazi napisanog, to ruši autentično piščevo tkivo.

Svaka knjiga dolazi sa svojim jezikom

Kakve kritike i reakcije prate ovu vašu knjigu?

Svaka knjiga dolazi sa svojim jezikom. Potrebno je vrijeme i strpljenje da bi ga naučio osim... ako ga ne progovoriš odjednom poslije nekog kataklizmičkog zaljubljivanja. Postoji direktna veza između zaljubljivanja i pisanja priča. Istorija književnosti će se tek pozabaviti tom arheologijom osjećanja, a otuda i nestankom pisaca-dinosaura. Šalu na stranu, u samom pisanju veoma je važno da dočekaš momenat oslobađanja od misli o pisanju priče, romana, knjige. Poslije toga, radost zanata je potpuno nepomućena. Sve to književna kritika ne razumije.

( Vujica OGNJENOVIĆ )