Slike se rađaju kroz čovjeka

A: Neko vrijeme stanovao sam u stanu minimalistički namještenom.

Volim slobodne prostore. Nekim posjetiocima je djelovalo previše prazno.

Jednom mi je ponuđen predlog da se na velikom zidu dnevne sobe naslika velika freska.

Priznajem da nisam bio oduševljen.

Takođe nisam htio povrijediti predlagača direktnim odbijanjem. “Koju temu, kakve motive smatraš da bi slika trebalo da ima?” upitao sam. “

“Pa živiš na primorju. Neki ljetnji, plažni, morski motivi...” “Pada mi na um jedan uslov da bih pristao”.

“Koji?” “Da mogu kad pogledam sliku vidjeti ono što u tom času poželim”.

“Ne znam da uradim takvu sliku”.

“Onda ništa!”, rekoh i sam začuđen onim onim što sam izustio.

Prošle su godine. Promijenio sam i stan i mjesto stanovanja.

A onda se dogodilo da čujem svog mlađeg brata: “Mnogo volim ove tvoje slike! Kad god ih pogledam u njima vidim nešto novo. Odvedu me tamo gdje me naputi prva impresija ili pomisao. Kao da su žive i nekako čudnovato nedovršene...”

“Takve slike ne stvara čovjek iz uma. One nastaju same od sebe, rađaju se kroz čovjeka. Kao slobodna igra naše istinske prirode. Na jednak način kako se stvaraju zvijezde, oblaci, planine, talasi, drveće, cvijeće...’’

Brat se trgnuo i tako me pogledao da je bilo jasno da sam za njega u taj mah bio neko posve stran i nepoznat.

Zaista, kako blizu i kako daleko stoje poznato i nepoznato! U nama! U svima! U svemu!

B: Pažljivo slušam o čemu i kako govoriš. Pamtim da sam te prvi put sreo upravo preko tvojih likovnih radova i poželio da te upoznam.

Ono što je tvom bratu stvorilo zadršku, to isto je mene privuklo.

Osjetio sam u tim radovima upravo živu, pulsirajuću sliku i odmah poželio da upoznam autora djela, tebe.

I dogodilo se... mnogo više nego što sam i slutio. Mene takav obrazac zanima u svemu! Najviše u ljudima.

Volio bih biti tako i toliko bogat da imam društvo ljudi koji su baš kao tvoje slike prirodni, neuhvatljivi, nepredvidivo živi, stalno drugačiji.

Često sam takav. Prisjećam se čestih prigovora, obično ženskih osoba: ’’kao mokar sapun si... ne daš se kontrolisati, neuobičajen, nepredvidiv, zanimljiv, intrigantan, jednostavan, slobodan...’’.

Zato smo se i nas dvojica prepoznali i prihvatili kao prijatelji i saradnici, zar ne?

Kad trepnemo cio naš svijet se resetuje. Kad kapak otvorimo, jedan određen svijet se iznova stvara.

Zar ljudi misle da bi mogli gledati bez treptanja?!

Poznati, određen svijet imati bez onoga neodređenog, neodredivog?!

Bez praznine, ne bi bilo punoće. Sretno.

Autori su osnivači NVO "Zlatni čovjek")

(www.zlatnicovjek.com)

( Petar Perović, Nebojša Vučković )