Sjećanje na crnogorskog pjesnika ekonomije

Daleke 2013. godine, u vremenu kraćem od tri mjeseca, naša strateški i razvojno upitna politička i ekonomska avantura s početka 90-ih prethodnog stoljeća bila je obilježena tihim odlaskom vrhunskih ekonomista naše zemlje. Morali smo da se oprostimo sa prof. dr Dragišom Boričićem. Tu nije bio kraj. Te tužne godine za crnogorsku ekonomiju otpratili smo i fantastu naše ekonomije, Vitovog Boža Kovača.

Danas smo g-din Igor Pavićević, u ime Instituta sertifikovanih računovođa Crne Gore i ja, ekonomistkinja, odlučili da se kroz razmjene i dijeljenje uspomena na Dragišu, sjetimo obojice, kao i mnogih drugih, tihih gromada znanja o ekonomji i svemu što ekonomija objedinjava, onih nenametljivih genijalaca iz pjesme Lesa Ivanovića, a koji su životom i karijerom, nečujno, obilježili crnogorsku ekonomiju.

Dragiša je u struci bio beskrajno posvećen kvalitetu finansijskih izvještaja privrede CG. Tamo i dalje nalazimo uvećanje znanja, čak i nakon ovih pet godina od kada je nas, i svoju divnu porodicu, napustio.

Ekonomisti su najčešće stručnjaci koji mogu sve da objasne, ali uglavnom ne razumiju budućnost. Sa druge strane, menadžeri su društvena grupa koja previše ne objašnjava, ali razumije život, likvidnost i profite. Ovo su uobičajene fraze, kada ekonomisti/menadžeri pokazuju da su nespremni da sagledaju ambivalentnost kao naučno određenje i ograničenje.

Zato ekonomija može dobijati Nobelove nagrade za naučno dostignuće, ali nikada neće biti, niti može biti prihvaćena kao prirodne nauke. Čak ni uz ovu savremenu sveprisutnost matematike u ekonomiji, a koja ne služi tržištu, klijentima i resursima, nego sakrivanju iza uopštenosti modela, a kako bi se zatomio stvarni poslovni i sistemski rizik, a ostvarila besmisleno neodmjerena zarada na štetu stabilnosti ukupnog ekonomskog sistema.

“Da, i ako ni jedna bitka ne ode po planu, uvijek treba stvarati plan bitke.” Ovako je Dragiša sagledavao tu ukupnu kompleksnost ekonomije, koja nikada neće moći dati odgovor na pitanje: kako stvarno izmjeriti ljudska htjenja i želje? Mada je znao je da je to nemoguća misija, u toj nemogućnosti nije nalazio razlog za odustajanje i neumorno je tražio da se za sve što je radio pokuša sagledati pravi poslovni put i održivi poslovni uspjeh.

Dragiša je bio svojstveno elegantan, odmjeren ekonomista, sa patricijskim manirima crnogorskih vojvoda, koje je nesebično dijelio sa svima iz struke i ekonomskog sistema. Znajući da je znanje jedino validno kada se dijeli i sučeljava, nikada se nije sakrivao iza sujete, jer je nije imao i nije je smatrao relevantnom za struku i život.

Dragiša je bio među malim brojem rodonačelnika razmatranja crnogorske ekonomije koji su jačali aspekte teorijske nauke uz praksu i život. To su u njegovom/njihovom sistemu vrijednosti i odnosa prema profesiji, kao i lojalnosti prema kvalitetu, bila “dva nerazdvojiva lica istine“.

Šta je ovo značilo? Imao je jednu divnu priču koju je dijelio, bez zadrške, svima: “Prvo nije bilo ništa. Postojao je samo svemir - vaseljena i istina. Tu istinu je ljudima na zemlju donijela vanvremenska sila. Potom su ljudi stvorili pravo. Nakon toga su spojili istinu sa pravom i dobili pravdu.“

Mi danas u Crnoj Gori još nismo vrijedni ove Dragišine priče. Zato nam danas u CG, u stalnoj borbi za kvalitet finansijskih izvještaja, u stalnoj borbi između koruptivnih pokušaja i nasušne potrebe za istinitošću i objektivnošću brojki i pozicija u izvještajima, treba još napora da budemo na nivou kojem je Dragiša težio tokom čitavpg svog radnog i životnog vijeka, u njegovom nepokolebljivom bavljenju crnogorskom privredom.

Tadašnji ekonomisti su znali, zajedno sa Dragišom, da poruka mora da bude jednostavna, jednoznačna, snažna. Ta poruka u bavljenju ekonomijom treba da bude: naći u načinu na koji praktikujemo naše profesije (računovođa, revizora, analitičara, poreznika, kontrolora, finansijkih činovnika) odlučni tračak pravednog. U tom tragu se nalazi izvorište istine, izviiskra našeg objektivnog rada, koji doprinosi razvoju privrednog bića ukupne zajednice.

Dragiša Boričić se tokom ukupne radne karijere nije predavao da poduči da je osnovno strukovno pravilo: “...previše je nepotrebno, a premalo je nedovoljno“. Samo tako se, po njemu, dostizala suština: “Istina i pravo u računovodstvu i reviziji daju sklad pravednom”, “...a pravedno spaja ljude i vodi svako društvo naprijed.“

Prije pet godina smo se oprostili od jednog među malim brojem gromadnih ekonomista CG, koji je svjedočio da je riječ ekonomista - profesija, kojoj pripada nesakrivanje iza titula, zvanja, počasti, jer je dovoljno živjeti u struci sa misijom da je posvećenje potrebno, pa samim tim ne može biti objektom zlurađenja. Naše sjećanje na Dragišu veliča crnogorski “Hall of Fame“, onu dvoranu izuzetnosti koju smo kreirali u našim srcima i našim mislima, a kako ne bismo odustali od samobitnosti čovjeka u ovoj zajednici, obilježnoj kulturom rulje, koja ne odustaje od bestijalnosti kukavičluka u struci.

Zato je ovo sjećanje o učenom i originalnom stručnjaku, i svim onima koji su mu se pridružili u ovom proteklom petogodišju.

Dragišina diskrecija u nobilnosti tuge i dalje potvrđuje zašto ga se sjećamo kao pjesnika ekonomije Crne Gore. Opet podsjećamo da je njegovo bavljenje ekonomijom bilo na nivou Apolinerove konstrukcije stiha prepunog iskustvom promišljenih brojki, međuodnosa aktive i pasive, dobrog rezultata. Njegova iskustvenost, prakticizam, i život kroz i uz ekonomiju trasirao je svima nama put kako ubijediti crnogorske biznismene zašto je važno, sistemu i pojedincu, da se radi kroz i preko računa i sa transparentnim finansijskim izvještajima. A, to je vanserijsko bogatstvo, potpuno neiskorišćeno u našoj i dalje zapuštenoj zajednici, koja amaterski sistemski nastavlja da vjeruje da su finansijski podaci tamo neke tehničko-računske aktivnosti, nevažne ekonomskom razvoju Crne Gore.

Rečenica, kojom se približavamo kraju ovog sjećanja, duboko ostaje u nama i svima ostalima, koji se bave profesijama računovodstva i revizije, a bila je napisana kredom na Dragišinoj tabli, i živi u svakome od nas pojedinačno, nama neodvojivima od strukovnosti u Crnoj Gori, a glasi: “Kako god napišemo, tako biti neće.”

Hajde da vjerujemo da će se borba za kvalitet finansijskih izvještaja zemlje konačno odvojiti od one EU-kratske etikete našim privrednicima o tome da su “finansijski nepismeni“. Ako ovo uspijemo, ispunili smo naš profesionalni i moralni dug prema Dragiši Boričiću, Božu Kovaču, ostalima iz “dvorane slavnih“ crnogorskih ekonomista i menadžera, stvarnih privrednika, koji su nas zajednički naučili da je divno učiti iz grešaka, ali još je važnije - da je posao bilo koga posvećenog struci, da se naučeno/stečeno iskustvom primijeni u praksi, na način da služi većem broju ljudi. Tek je tada struka ostvarila rezultat i uspjeh. Tek tada smo sve bliži onoj Dragišinoj istini.

( Mila Kasalica, Igor Pavićević )