Kabinet premijera pokazao volju za rješavanje problema, ali malo šta uradio
Talas poskupljenja nije mogao da amortizuje ni njegov optimizam niti činjenicu da je država statistički izašla iz recesije
Kada je Igor Lukšić krajem decembra prošle godine preuzeo dužnost premijera od, neki bi rekli, svog političkog i ideološkog patrona Mila Đukanovića, „Vijesti“ su napisale da ujedno preuzima i vruć ekonomski krompir, oličen u brojnim privrednim i socijalnim problemima.
„Vruć krompir“ Lukšić nije izbjegavao, već je od njega napravio „pire“ i odmah na početku svog mandata pokazao da Vlada može kad hoće: država je preuzela većinski paket akcija Fabrike elektroda Plužine (FEP) i spasila sudbinu 50-ak radnika umornih od štrajka i čekanja.
Nagrada je stigla vrlo brzo: prilikom posjete Plužinama novog premijera dočekali su radnici sa transparentima podrške. Ostalo je pitanje da li je Lukšić bio svjestan da je na primjeru FEP-a zapravo pokazao svu apsurdnost neoliberalnog ekonomskog koncepta: pokazalo se da fabrika u državnim rukama može bolje da posluje nego u privatnim.
Idila nove energije mladog i obećavajućeg premijera, međutim, nije dugo trajala. Talas poskupljenja nije mogao da amortizuje ni njegov optimizam niti činjenicu da je država statistički izašla iz recesije.
Nove cijene brašna, hljeba, šećera, ulja i ostalih osnovnih životnih namirnica, kao i rapidno poskupljenje svih vrsta goriva, dodatno su usložnile socijalnu situaciju i pogoršale ukupni standard, a Vlada se u bolnom postrecesijskom periodu nije najbolje snašla.
Opširnije u štampanom izdanju
( Rajko Milić )