Budvanska osama

Otrsio sam, vjerujem, prilično toga prethodne sedmice, odložio to što sam mogao, ugrabio vremena i ponovo utekao u budvansku subotnjo-nedeljnju osamu. Da budem sam sa sobom, da prebiram po mislima, ocjenjujem učinjeno, da pokušam tražiti smisao svog „daljeg društvenog djelovanja“ kako bi smanjio dosadašnji negativni skor i ostavio trag. Da učinim nešto da se ne okameni ova perverzna crnogorska stvarnost i ne pođe sve u materinu. Da svoju osamu učinim punijom dokazanim gastro-umijećem i večernjim putijerom crnog vina. Još da mi je da što prije „remontujem“ ili „zamijenim“ desno koljeno pa da ponovo „pičim“ po desetak kilometara dnevno po netaknutom prirodnom ambijentu, istina rijetkom.

A bilo je puno toga ovih dana za prebiranje po mislima.

Popis pokazuje da je Crna Gora dalako od građanskog društva, čak sve miriše na devedesete. Ponovo se prebrojavamo a ne popisujemo. Krik umobolnika u mantiji se spinuje od tzv. zaštitnika većinskog identiteta kako bi on bio što relevantniji. Doživljavam da me danas neki „čašćavaju“ po portalima ili me pitaju šta sam. Ista kuhinja. To mogu činiti samo budale ili fukare. U suprotnosti je to sa mojim doživljajem i shvatanjem zemaljskog života, nebeskog kosmosa ili same Crne Gore. Ni najbliže ne pitam šta su a ne druge.

A zar, ako se već mora, ja treba da dokazujem ko sam. I to kome. Onim od kojih moj otac nije mogao poći na pokajanje devedesetih a da ga ne pitaju je li Branko ustaša i katolik. A danas se takvi kokote i sile. Molim Boga da mi ne popusti prag tolerancije, pa da im to kokoćenje izađe na nos. Kad bi, no neće jer im to odgovara, ovaj režim izdvojio pare da nam se svima ispita DNK, da završimo tu priču oko čistoće krvi, makar po cijenu da se neki suoče sa činjenicom da su „mješanci“ ili da se njihova loza čak negdje prekinula zbog neke neformalne istinske ljubavi. Pokazala bi se sva apsurdnost naših vještačkih podjela, relativnost balkanske vjetrometine i stvarna potreba izgradnje crnogorskog ustavnog rodoljublja.

Prođe 100 dana nove vlade, ništa novo ne doniješe. Očekivano, nastavak kolotečine i očuvanje privilegija, rasprodaja i nova zaduženja potomstva. Lukšić je čak nemoćan da naredi da se „sprate“ silni službeni automobili, pa da ih ne koristi kad hoće svaki član bahatih porodica, a ne što drugo. I već se pokazalo da su mu „tanki“ stručnjaci i oni ministri i zamjenici sa kojima je „drao“ klupe slušajući Vukotića. O drugima da ne pričam.

Mrčno nam se piše sa ovim režimom i oko ispunjenja 7 uslova EU a ne dalje. Svi od reda, počev o Filea pa do poslednjeg službenika EU ukazuju da je borba protiv organizovanog kriminala i korupcije uslov svih uslova evropskih integracija. A Roćen, sa „neba pa u rebra“, na prvom razmatranju Akcionog plana, izjavi da to nije tačno, da je on lično nametnuo da nam prioritet bude 23. poglavlje koje se tim bavi. Ne znam šta mu bi da „prolupa“ toliko. On je bio obazriv u izjavama, očito godine, obaveze ili obećanja „voljenom“ šefu. Policijsko-tužilačko-pravosudni organi su “sigurna kuća“ ratnim zločincima i huškačima, šefovima organizovanog kriminala i visokoj korupciji. Indicija, dokaza i prijava koliko hoćeš, malo ili nimalo procesa i pravih presuda. Daleko smo od prava i pravde a tek od lustracije.

Izgleda da ne može Krivokapić bez krivog vaganja. Taj teg koji stavlja na suprotnu stranu vage od one gdje je građanska, bogata i integrisana Crna Gora sve je teži za sve slabija crnogorska pleća. Šta je dogovorio sa Đukanovićem oko izbornog zakona i Morače uskoro ćemo znati. Grešni Lazović je njegov. Kao što je i Skupština u kojoj godinama mnoge naše inicijative čame. Nema druge, bez da o svemu otvoreno razgovaramo sa Fileom.

Dobro bi bilo da demostranti promijene taktiku kako bi se digla veća energija. Neka razmisle da sa trubama i pištaljkama idu prvo ispred kuća i balkona građana kako bi ih trgli iz dubokog sna i letargije pa onda zajedno ispred institucija.

Desila su mi se dva lijepa susreta prethodnih dana. Prvi sa radnicima „Radoja Dakića“, slučajno ispred Osnovnog suda. Ja po neku potvrdu, oni po pravdu. Ne znam da li zbog sjećanja na osamdesete, kada smo zajedno činili „čuda“ usvajajući nove tehnologije ili zbog mog sadašnjeg djelovanja. Njihov gest mi je dao smisao za dalje djelovanje.

Vjerovanje da činim pravu stvar mi je potvrdio i drugi susret. NOVA i Andrija Mandić su me „kupili“ na svojoj skupštini. A bio sam krajnje direktan, bez foliranja, testirajući i njih i sebe, govoreći im šta sam i u šta vjerujem. Govorio sam o teškoj crnogorskoj zbilji, limitima i mogućnostima, da smo po mnogo čemu predpolitičko drušvo, demokratski zatočeno, institucionalno kontrolisano, multietnički rovito, ekonomski devastirano, socijalno raslojeno i siromašno.

Potencirao da je preduslov svih preduslova našeg boljitka smjena ovog nenarodnog, anticrnogorskog i antisrpskog režima, zatim revizija, polaganja računa i pročišćenje, pa onda implementacija najboljih demokratskih i ekonomskih rješenja. Istakao da je svaka strateška saradnja sa režimom ili pak svrstavanje u nacionalističke torove pogubno po Crnu Goru. Istakao da „crnogorsko proljeće“ ne zavisi od režima već od alternative. Objasnio zašto je pozicija NOVE i PzP, svaka na svoj način, najteža na političkoj sceni, da su na udaru režima „normalni“ Srbi i Crnogorci, prihvatljivi za sve, Crnogorci u državnom smislu, evropejci po ubeđenju i stremljenu, tvrdi opozicionari i neustrašivi borci protiv mafije i njihovih jataka.

Jasno sam rekao da nema izgradnje stabilne crnogorske kuće bez istorijskog pomirenja i dogovora Crnogoraca i Srba, kao najbrojnih, u kojoj ne bi bilo tijesno nikome, bilo da je on Albanac, Bošnjak, Musliman, Hrvat ili neko ko se osjeća drugačije, čak naprotiv. Preveo im to da ovo sunce nad Crnom Gorom je sunce svih nas, ni manje ni više, bez obzira da li su Srbi, kao oni, ili Crnogorci, kao ja, bez obzira da li su glasali za samostalnu Crnu Goru, kao ja, ili za savez Crne Gore i Srbije, kao oni. Prenio im mišljenja mnogih, poput mog prijatelja, profesora Milenka Popovića, da idu „koracima od devet milja“ i poželio da tako nastave do smjene ovog režima i izgradnje Crne Gore, srećne za sve nas. Na sve to se plafon tresao od aplauza. Kako im takvima ne reći braćo! Sa njima i svim moralnim i odvažnim pod barjak bratske, multietničke, multikonfesionalne, slobodne i prosperitetne Crne Gore u smjeni ovog režima.

( Prof. dr Branko Radulović )