Kako je pokradena i ugašena fabrika celuloze "Ivangrad"

Bivša fabrika celuloze i papira „Ivangrad“, za čiju su gradnju, svojevremeno, potrošene milijarde dolara, otišla je u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, u trenutku kada je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura.

Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta.

"Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla da radi i samostalno", priča posljednji direktor fabrike papira prije privatizacije i konačne propasti, Milić Joksimović.

On dodaje da je pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je, takođe, mogao da nastavi da pruža usluge i radi nezavisno od fabrike celuloze.

"Sve iz tog pogona je pokradeno", kaže Joksimović.

Centralne vlasti pokazale diskriminatorski odnos

On smatra da zatvaranje ove fabrike predstavlja sramotu za one koji su to učinili i da je već tada pokazan diskriminatorski odnos centralnih vlasti prema sjeveru.

"Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Ali kada je to već učinjeno, prosto mi nije jasno zašto nije izvršena segmentacija, pa da pojedini djelovi tog giganta ostanu da rade sami za sebe"m priča Joksimović.

"Jednom prilikom konstatovano je popisom da nedostaje pet kamiona marke FAP. Zamislite, pet kamiona"

U staro gvožđe, kako je rekao, nije otišla jedino fabrika za proizvodnju tapeta i papirne ambalaže, koja je data podgoričkom Kombinatu aluminijuma i čije mašine su, navodno, i dalje konzervirane u Beranama.

"Zašto se ta fabrika ne pokrene u eri kada se izbacuje plastika i najlon, i kada bi sigurno našla svoje mjesto na tržištu proizvoda za pakovanje, odnosno ambalaže od papira", pita ovaj inženjer.

On se sa sjetom i nevjericom prisjeća vremena kada je fabrika radila. Sjetio se i magacinskih pogona u koje je imao prilike da ulazi.

"Jednom prilikom konstatovano je popisom da nedostaje pet kamiona marke FAP. Zamislite, pet kamiona. Kasnije je utvrđeno da su havarisani i rashodovani. Ali to je bila tako moćna fabrika da je već sjutradan mogla da kupi sto pedeset novih kamiona. Nijesmo svjesni šta smo imali", priča Joksimović.

Mladi antibirokrata sa suzom u oku

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je kao nerentabilna 1989. godine. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju, “sa suzom u oku”, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici su sa pjesmom otišli na Biro rada.

"Ta fabrika je bila “sveta krava” i nije smjela da se dira"

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio 800.

Zatvorena je, takođe, i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara. U trenutku kada je sve dovedeno do automatizacije.

"Ta fabrika je bila “sveta krava” i nije smjela da se dira. Kada se od njenih gubitaka oduzmu plate viška zaposlenih, dolazi se do zaključka da je ona zapravo uvijek bila rentabilna. Zato i danas tvrdim da je to bila neshvatljiva odluka", kaže Joksimović.

Nesankcionisano na udaru lopova

Oni koji su radili u celulozi tvrde da je to bio “grad u malom”. Fabrika je imala svoj izvor energije, energanu od 14 megavata, koja takođe nije sačuvana. Magacini koji su bili prepuni skupocjene opreme, našli su se nesankcionisano na udaru lopova.

Celulozni blok zato sada izgleda kao da je pretrpio bombardovanje

Krajem devedesetih godina papirni blok je ponovo pokrenut, kada je formirana fabrika papira Beranka. Na ruševinama nekadašnjeg giganta, ovu fabriku je, u jeku jedne od predizbornih utrka, otvorio Milo Đukanović. Pobjednički - nakon razlaza sa Bulatovićem.

Ovih dana i ta fabrika završava u starom gvožđu, a država opet ne pokazuje brigu ni za pljačku ni za samo osam radnika koji su digli glas protiv.

Mnogi koji su radili u fabrici celuloze i papira pričaju kako je ona zapravo sistematski bila na meti sitnijih i krupnijih lopova. Na kraju je ostalo samo željezo u raznim oblicima, bilo da su u pitanju metalne stepenice, cijevi ili mostovi u visokim i nekada nepreglednim halama. I to je nemilosrdno čupano iz spojeva na zidovima.

Celulozni blok zato sada izgleda kao da je pretrpio bombardovanje.

Ko je pravio mlinove za kafu?

"Jednom prilikom se digla čitava hajka na radnike koji su bez dozvole pravili mlinove za kafu, za lične potrebe. A kasnije su nestajali pod velom noći čitavi pogoni i niko nikada nije odgovarao", kaže sagovornik “Vijesti”.

Slovenija, Češka, Slovačka, pa čak i Rumunija i Bugarska, do danas su sačuvale sve svoje fabrike celuloze i papira

Mada su dimnjaci fabrike celuloze i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta ističu da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad i da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe.

Oni ne bi željeli da se zaboravi da je to, nažalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji, i da su radnici fabrike sulfatne celuloze i papira prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Tada su krenula raseljavanja, i grad je polako počeo da umire.

"Sa gašenjem ove fabrike uništen je i njen veliki reprolanac i maltene kompletna privreda. Berane je u industrijskom pogledu vraćeno na početak devetnaestog vijeka", tvrdi Joksimović.

On konstatuje da su Slovenija, Češka, Slovačka, pa čak i Rumunija i Bugarska, do danas sačuvale sve svoje fabrike celuloze i papira, dok Crna Gora, pored tolike šume, nije imala želju i potrebu da sačuva jednu, na sjeveru.

( Tufik Softić )