Šta možemo naučiti od Japanaca?

Da snažni zemljotresi i cunami nijesu sredinom marta pogodili južnu obalu Japana, možda ne bismo znali da vrijedni Japanci za samo šest dana mogu popraviti uništeni autoput, niti bi među vijestima iz svijeta čitali o džinovskim meduzama koje plutaju japanskim morem.

Dvadesetčetvorogodišnji Daisuke Taja, inženjer iz Tokija, vozio se gradskim metroom kada je osjetio blagi zemljotres. Zbog 300 kilometara udaljenosti od epicentra, naviknut na svakodnevna podrhtavanja tla, pomislio je da je to samo dnevna doza potresa...

Da nije hladnih dana i nedostatka električne energije koju proizvode pogođene nuklearne elektrane, kaže da bi o situaciji na jugu zemlje razmišljao tek tokom medijskih izvještaja.

Pogled iz Crne Gore

Ni profesor Igor Đurović, koji je u Kjotu završio postdoktorat, od Japanaca nije očekivao bilo kakvu „histeriju“, iako je svjestan posljedica koje će se osjećati dugi niz godina.

I dok se na Balkanu krizne situacije koriste za pljačku zlatara ili odabir odgovarajućih patika iz slomljenih izloga, dotle Japanci u napuštenim radnjama nakon zemljotresa uzimaju namirnice i ostavljaju novac. Profesora Igora Đurovića bi, kaže, začudilo da je drugačije

"Japan je prije svega veoma organizovano društvo koje uči na sopstvenim greškama. Ako se oni ne mogu od ovoga oporaviti, onda vjerovatno niko na svijetu ne može", kaže Đurović, profesor ETF-a iz Podgorice.

On je boravak na japanskom Institutu za tehnologiju iskoristio za što bolje upozna dugovječnu azijsku demokratiju i mentalitet tamošnjeg naroda.

I dok se na Balkanu krizne situacije koriste za pljačku zlatara ili odabir odgovarajućih patika iz slomljenih izloga, dotle Japanci u napuštenim radnjama nakon zemljotresa uzimaju namirnice i ostavljaju novac. Đurovića bi, kaže, začudilo da je drugačije.

"U Japanu što god izgubiš na neki način ti se vrati", kaže on.

Prisjeća se i svog iskustva, kada mu je starija gospođa davala instrukcije kako da dođe do nekog objekta, a onda ga i sustigla na semaforu da mu se izvini jer ga je uputila u pogrešnom pravcu.

Pogled iz Japana

O uzdržanosti svojih sunarodnika govori za "Vijesti", preko skajpa Daisuke Taja, Japanac, koji je zbog javnog nepokazivanja emocija i interesovanja za druge, bio neobičan svojim kolegama na Univezitetu u SAD-u.

Jednom Crnogorcu svi japanski običaji su neobični, od izuvanja cipela na ulasku u nečiji dom, jer je dom "čist" i ne treba da se ukalja nečim iz spoljnjeg svijeta, od uzimanja hrane, svetkovina u društvu i porodici do sahrana.

"Na zabavama i proslavama niko niti jede niti pije dok se ne održi zdravica, a niko sebi ne prisipa piće, već se čeka da to neko uradi za vas", prisjeća se profesor Đurović.

Japansko društvo je hijerarhijski organizovano, i uvijek je onaj "mlađi" podređen "starijem", što im je posebno bitno u podjeli obaveza i odanosti poslu.

Strah za vodu i hranu

Slijedeći načela konformizma, u Japanu se posebno naglašava poštovanje opšteg dobra i prednosti ciljeva grupe u odnosu na ciljeve pojedinca, pa se zanemarivanje grupnog napredovanja u odnosu na sopstvene smatra neprihvatljivim.

Sa Crnom Gorom dijele političku tradiciju sistema sa dominantnom partijom.

Liberalno-demokratska partija vladala je oko četrdeset godina (sa malim prekidom), a i koenkai koalicije posjećivanjem svadbi i sahrana od strane lokalnih funkcionera pridobijaju ličnu i partijsku podršku birača.

Politički neaktivan, mladi Taja, ali i profesor Đurović, strahuju zbog trenutno povećane radioaktivnost koju stanovnici Japana, posvećeni zdravoj ishrani i ispravnosti namirnica, posmatraju kao šok.

"Sve što se dogodilo, izmijenilo je naš način življenja i unijelo strah. Plašimo se za vodu i hranu. Hrana koja se proizvodi je opasna za zdravlje, a radijacija je pronađena i u vodi u Tokiju", kaže Taja.

Pokušavajući da uoči sličnosti i razlike između japanskog i našeg stila življenja, profesor Đurović kaže da „Japanci uklapaju i prilagođavaju svoju tradiciju savremenim dešavanjima, dok kod nas imamo ili nekritičko napuštanje tradicije ili nekritičko držanje iste.

Ipak, izražena nostalgija za domovinom tjerala ga je da svaki dan počinje pregledom informacija o Crnoj Gori. Tako period boravka u Japanu pamti i po najboljoj informisanosti o crnogorskim dešavanjima, a Japance kao domaćine „čajne ceremonije”, čija je osnovna poruka “najbolje za gosta”.

Zato sa puno optimizma gleda na dalju japansku budućnost jer bez ekcesa i nasilja, problematičnih podjela sa kojima se suočavaju naša društva, za ovu prenaseljenu zemlju niskog mortaliteta, trenutna situacija je samo još jedan izazov.

( Milica Bogdanović )