Divljina Dadovih radova bila je potraga za velikom tačnošću

Žan-Fransoa Žežer, jedan od prvih Dadovih galerista u Francuskoj, priredio je ovih dana u svojoj galeriji Žan Biše na Sen Žermenu (gdje su izlagali - Pikaso, Brak, Ernst, Đakometi, Gris, Kandinski, Kle, Leže, Lipšić, Mason, Miro, Pikabia, Dibife...) Omaž Miodragu Đuriću Dadu, izložbu sa tri triptiha: Boveri triptih, Bukoko triptih i Triptih Narvala.

Oni su postavljeni na tri zida tako da zauzimaju tri strane jednog kvadrata, a na četvrtoj je veliki kolaž Pali-Kao – triptih takođe.

U tom kvadratu čovjek se nalazi kao u začaranom svijetu - omađijan virtuoznošću i raznolikošću neobičnih kreatura. To je doba pune Dadove zrelosti (od 1971 do 1976), bogate imaginacijom i majstorskom egzekucijom.

Pored triptiha tu su i veliki kolaži Grad Sen-Deni i Mesar Svetog Nikole, dva crteža velikog formata Frida, Pismo Mateu kao i radovi na papiru.

Naslovi koje je Dado dao tim djelima predstavljaju simbiozu događaja koje je on doživio i izraza sjećanja manje više oniričkih. Dado je inače u ovoj galeriji imao tri velike samostalne izložbe.

S obzirom na značaj djela koja je Dado stvorio u periodu saradnje sa tom galerijom, željela sam da saznam nešto više o Dadu iz tog vremena i zamolila galeristu Žan Fransoa Žežera da mi o njemu govori.

- Prvi put sam se sreo sa Dadom 1971. godin. Kod njega me je odveo Fransoa Mate, direktor Muzeja primijenjenih umjetnosti. Bio je jedan od ključnih ljudi iz francuske kulture od rata do otvaranja Pompiduovog muzeja. Bio je to najinteligentniji, najosjetljiviji čovjek i pasionirani ljubitelj umjetnosti. Toga dana bijaše hladno i zamalo nismo nastradali na nekoj poledici.

Najzad smo našli farmu gdje je Dado živio. Vidjeli smo prve njegove radove koji su mi se učinili pomalo divljim. Volio sam tu divljinu, jer je ona bila neko traženje velike tačnosti. Dado je osjećao potrebu da se od njega zahtijeva ta velika tačnost. Bio je to čovjek koji je u toku rata, kao dijete, pretrpio raznorazne traume".

- Bilo mu je potrebno da sve to istjera iz sebe i da nađe načina da osvijetli dramu koju je doživio. To je bio postupak pravog slikara. Bio je to čovjek nevjerovatno obdaren. Sa fantastičnom imaginacijom i naročito s mogućnostima izražavanja koji joj odgovaraju i to je ono što je, kvalitetom crteža, privuklo Dibifeu pažnju, a Dibife je bio važan u njegovom životu.

Mislim da je bio dobar kad je bio kod mene, nadam se da je tada bio najbolji. Bio je tada u najvećoj stvaralačkoj snazi i u potpunosti je vladao mogućnostima svoga izraza. Imao je pravu umjetničku prirodu, uznemirenu i traumatizovanu još od djetinjstva, a to je njegovom talentu dalo jedan supstrat

Dado je bio čovjek čiji je crtež posjedovao apsolutnu čvrstinu i strogost u ekspresiji. Dibife ga je odveo kod Kordijea, a Kordijeova galerija je u to doba bila najavangardnija tako da je Dado imao vrhunski nastup. Uskoro ćemo u muzeju Centar Pompidu vidjeti šta je uradio kod Kordijea – biće mu posvećana jedna sala. Vidjećemo djela s početka pariskog perioda koji je vrlo važan u njegovom slikarstvu.

Da li će biti djela i iz Vaše kolekcije?

- Ne, samo djela iz državne kolekcije i ono što je Dado poklonio muzeju.

Kakav je utisak ostavio na Vas taj prvi susret?

- Posmatrao sam toga dana to što je radio i bio zadovoljan što sam otkrio nešto sasvim različito od onoga što sam u to doba izlagao u svojoj galeriji.

Da li ste odmah shvatili kakav je to slikar?

- Naravno, pošto sam ga odmah prihvatio i brinuo se o njemu. Bio je to drugi stil, drugi pristup. Bila je to svježina, izvanredno proljeće. Radili smo zajedno nekoliko godina. Napravili smo zanimljive stvari. Bio sam vrlo zadovoljan njegovim radom. Zahtijevao sam od njega rigoroznost u radu i mislim da je bio zadovoljan što sam to zahtijevao. To mu je bilo potrebno i mislim da je i Kordije imao isti stav. Čini mi se da mu je bio potreban neko ko će da ga tjera da sam sebe prevaziđe.

Kasnije sam ga odveo u Njujork kod Aberbaha i tamo su ga tretirali kao vedetu, a tako se on i ponašao. Tamo je našao svoju ženu Hesi.

Dadova imaginacija je takva da je mogao sve da obuhvati i predstavi poezijom koja je samo njegova. Bio je izvanredno bogate priroda. Njegov jedini problem je bio da ne treba suviše da sluša samog sebe nego da se prepusti pravom instinktu svoga dara.

Recite nam nešto o ovoj izložbi...

- Vidjeli ste koliko je ljudi bilo na otvaranju. Bilo je ljudi koji su se radovali što mogu da vide te slike u odličnom ambijentu galerije. Ne može čovjek da se odupre zavodljivosti sposobnosti slikara, sposobnosti crtača i načinu na koji vlada kolažima. Sve to Dado u potpunosti posjeduje. I sve se to savršeno drži. Ovdje se mogu vidjeti razne strane njegovog temperamenta. Čak i u grafikama u kojim je Dado veoma rigorozan i tačan. Kod Kontrua, njegovog štampara, uradio je seriju odličnih grafika. Kasnije je kod drugih radio grafike koje su bile opuštenije, jer je išao suviše brzo, dok je kod Kontrua morao da ide do kraja samog sebe. Uvijek postoje ti zahtjevi koje moramo da poštujemo.

Dado je veliki umjetnik i lijepo je živjeti okružen njegovim slikama. Privilegija nas galerista je u tome što mi imamo djela kod nas i što sa njima živimo sve vrijeme

Da li ću pretjerati ako Vas pitam da li je u vrijeme koje je proveo kod vas Dado napravio najbolja svoja djela? Da je to njegov najbolji period? Period koji je Alen Boske nazvao „velikim radovima“?

- Mislim da je bio dobar kad je bio kod mene, nadam se da je tada bio najbolji. Bio je tada u najvećoj stvaralačkoj snazi i u potpunosti je vladao mogućnostima svoga izraza. Imao je pravu umjetničku prirodu, uznemirenu i traumatizovanu još od djetinjstva, a to je njegovom talentu dalo jedan supstrat, bilo je to teško integrisati u život, njegov je humanizam bio već angažovan. Mi na Zapadu smo doživjeli rat na drugi način, nijesmo doživjeli užase rata kao vi. A Crna Gora, koja je izgleda fantastično lijepa zemlja, imala je u to doba okupaciju i građanski rat. Mi smo to, srećom, izbjegli.

Hoćete li mi reći zašto je izbor pao baš na ove slike, s obzirom na to da ih imate mnogo?

- Imao sam puno Dadovih slika i još ih imam u mojim kolekcijama. Ova tri triptiha nikada nijesam mogao da pokažem u odgovarajućim uslovima. U to vrijeme radile su se slike velikih formata, ali Dadova ideja triptiha bila je odlična, jer se lakše sa njima raspolaže. Poželio sam da ih vidim, a Dadova smrt je bila prilika da ih pokažem. Iz istog tog perioda imao sam crteže i kolaže što čini jednu koherentnu cjelinu.

Kako se osjećate okruženi Dadovim slikama?

- Uživam u svemu tome sa velikim zadovoljstvom. Osjećam se kao gurman koji zadovoljava svoj apetit jelom, jer nas, još od prvih islikanih deset kvadratnih centimetara, slika zgrabi svjetlom, crtežom, bojom. Dok vam govorim, gledam tu svjetlost koja se rađa iz prelaska boja i oblika i sve je to tako harmonično, toliko živo, toliko doživljeno, toliko tačno. Savršeni su odnosi boja i formi. To je, jednostavno, veliko slikarstvo. Ima tu čudnih stvari i to nije moj život, ali ipak on nas zavodi kao Bejkon i kao svi veliki slikari svojim pikturalnim načinom izražavanja stvari.

Da li ste uspjeli da prodrete u njegovo slikarstvo? Ili samo uživate u ljepoti i harmoniji oblika i boja?

- Ima trenutaka kada želimo da prodremo i uđemo u sliku, da budemo zaista u njoj. Treba slika da postane dio nas, treba je živjeti iz minute u minutu, centimetar po centimetar. To je svakodnevna hrana galerista. U ovoj galeriji sa staklenim krovom svjetlo se mijenja sa oblakom koji prolazi i sve se doživljava na autentičniji način. Nijesam našao nijedno mjesto na tim slikama koje bi me razočaralo. Ima rizika u tom slikarstvu. Nije to slikarstvo geometrijski naslikano gdje su kockice poređane jedna pored druge sa tri boje. Postoji tu čitava paleta izuzetnih finesa i sve je to na licu mjesta izmišljeno na nevjerovatan način.

Nikada se ni u čemu nije ponovio?

- To je život. Kod njega su važni istinitost i vjerodostojnost – kad slika pticu - to je ptica! Prostudirao je anatomiju i ne radi bilo šta – posmatra i sve je to anatomski moguće. Nije to nešto površno – u mesu s njegovih slika ima života, ima dubine.

Pogledajte samo kako je riješio pitanje prostora na ova tri triptiha.

- E pa vidite, oni su urađeni skoro u isto vrijeme i na njima su izražena tri prostora. Da pronađe i da u istoj godini uradi tri različite koncepcije prostora, to je ipak nešto veliko. Lijevo od mene - na Boveri triptihu – postoji toliko veliki prostor sa nebom da mislimo da će ispariti. Kao da smo napolju. Iza leđa - na Triptihu Nervala ima nešto mnogo dramatičnije, nešto savladano i solidno - zbijen, prigušen, skoncentrisan, naseljen i sužen prostor sa tamnomodrom bojom. A desno, na Bukoko triptihu, imaginacija je razuzdana – postoji izvjesno umnožavanje, veliko bogatstvo formi koje se natežu kao da hoće da eksplodiraju, da dignu sliku u vazduh, na ivici su eksplozije. Slike triptiha mogu samostalno da se pokažu. Dado je veliki umjetnik i lijepo je živjeti okružen njegovim slikama. Privilegija nas galerista je u tome što mi imamo djela kod nas i što sa njima živimo sve vrijeme.

Meni je Dado rekao da se u Njujorku našao u liftu sa Henri Milerom, da su se jedan drugome smješkali, ali pošto nijedan nije govorio jezik onog drugog, rastali su se. („Odmah sam ga poznao. Nosio sam blok pod pazuhom, i on me gledao i smiješio se.“)

- Bilo bi interesantno da su se mogli sporazumjeti. Henrija sam odlično poznavao i volio sam ga. Želio je da ostane u Parizu, ali je već bio dosta star. Siguran sam da bi ga zainteresovali Dadov lirski svijet i latentna seksualnost, jer postoji vrsta paralele između njih.“

( Branka Bogavac )