Nataša Ninković: Ja sam glumica, a ne estradna zvijezda

Nataša Ninković, dama koja je zahvaljujući ulozi Vere u filmu “Spasitelj” mogla da osvoji i Holivud, odlučila se da svoj talenat dijeli sa ovdašnjom publikom. Ostvarila je veliki broj uloga, a, osim po glumi, poznata je i po svojoj ljepoti zbog koje je mnogi porede sa Anđelinom Džoli, na šta se ona samo nasmije.

Tokom njenog nedavnog je gostovala u Podgorici sa predstavom “Derviš i smrt” reditelja Egona Savina, za Puls je pričala o svojim projektima, saradnji sa kolegama, otkrila kako reaguje kad je ljuta, šta je vrijeđa i istakla da ne žali za holivudskom karijerom.

• Na RTS-u se ponovo emituje serija “Ranjeni orao”. Da li Koliko vam je odgovarala uloga koju ste dobili i da li ste je odmah prihvatili?

- Prihvatila sam je ne zato što se snimala u mom rodnom gradu Trebinju, iako mi je bilo drago, već zbog njenog kvaliteta. Volim da odem u Trebinje, potpuno relaksiram i da ništa ne radim, a s obzirom na to šta sve tamo moram da obiđem i koje privatne obaveze imam, nije mi odgovaralo da i snimam. Međutim uloga mi se mnogo dopala i čim sam je pročitala znala sam da je to nešto moje. A sa Zdravkom Šotrom sam puno radila i slaba sam na njega.

• Koliko bitno je da se pronađete u vremenu u kojem se radnja dešava?

- To je bar lako nama glumcima. Prosto, nikad nije problem da uđeš u ulogu. Volim to jer daje veću slobodu, inspirativno je. U ovom novom serijalu igram ženu koja uopšte ne liči na mene, nije mi bila ni simpatična, ali jeste prostor u kojem se snimalo, vrijeme, i Šotra.

• Sarađujete sa kolegama sa kojima se i privatno družite.

- To je lijepo. Na snimanjima se puno smijemo, što je danas tako rijetko i dragocjeno, hrani nam dušu. Prepričavamo anegdote... Svakako je lijepo sarađivati sa nekim sa kim se privatno družiš, ali je uloga ipak presudna. Družiću se i smijati i van posla. Ako mislim da uloga nije za mene, onda ne mogu da se opustim, ni da se zezam.

• Dešavali vam se da u današnjem vremenu hiperprodukcije često odbijate uloge?

- To mi se na televiziji najviše dešavalo. Više radim u pozorištu, sada i na filmu, ali da bih prihvatila neku ulogu treba da budu zadovoljeni kriterijumi do kojih je meni stalo i da u projekat uđem sa vjerom da će to biti dobro. E sad, bože moj, to zavisi i od reditelja, montaže... Daš dio sebe, a kako će to ispasti zavisi od mnogo faktora. Ne mogu da ulazim u nešto što se u startu radi sa kompromisima. Nijesam od onih koje su sebi dale za cilj da se slikaju, pojavljivanje u novinama me naprosto udaljava od onog djela u poslu koji volim i zbog kojeg osjećam svu strast i ljubav prema njemu. Vjerujte mi, kada uradim neki posao u pozorištu, filmu ili na televiziji, sve te intervjue koji uslijede shvatim kao obavezu. Možda to nije dobar, ali to je moj način. Trudim se da budem glumica, a ne starleta ili estradna zvijezda. Mene ne zanima gostovanje u televizijskim emisijama koje možda imaju najveću gledanost, ako ja ne vidim šta bih ja tu radila, pogotovo ako se ne pronalazim u okruženju, društvu ljudi koji tu sjede. Nemam ja ništa protiv tih ljudi, ali smo prosto različiti. Svi imamo drugačiju percepciju, šta želimo od sebe, od svog posla, koliko i na koji način ćemo trajati.

• Da li je danas teško dobiti jednu kvalitetnu ulogu.

- Ako sam u pozorištu dobila nešto što mi hrani dušu, što me zadovoljava, prije ću to igrati, nego nešto na televiziji koja će imati više odjeka kod publike i donijeti veću popularnost. Za sve postoji nivo i materijalna strana, a za nešto jednostavno ne postoje pare.

• Ako se glumac poveže sa određenim tipom uloga, da li ga to sabotira u daljem radu ?

- Nije dobro da budeš u jednom fahu i da te zovu samo za istu vrstu uloga, nema razvijanja. Dobro je kada postoje komičare, dramske glumice i slično, ali i tu postoji podjela. Na primjer, ja u pozorištu igram dosta komedija i to volim, a na filmu sam često igrala u dramama, tragikomedijama.

• Mislite li da vas je neka uloga obilježila?

- Sve su mene na neki način obilježile. No, najviše se spominju uloge iz “Spasitelja” i “Klopke", dok na televiziji ona iz "Ranjenog orla" .

• Pošto mnogo radite, koliko imate vremena za privatne obaveze?

- Imam, uvijek pravim pauzu kada osjetim potrebu za njom. Na ljeto se oslobodim po tri mjeseca. Napunim baterije i dobro je napraviti pauzu.

• Koliko vam se puta onda dešavalo da neke stvari radite impulsivno ili instiktivno?

- I impulsivno i instiktivno. Najispravnije stvari koje uradim, a nikada ne pogriješim dođu mi iz stomaka, intuitivno. Kad poslušam stomak rijetko pogriješim, a kad poslušam mozak često. Poslije se pitam zašto sam to uradila, ali od kajanja nema vajde.

( Filip Jovanović )