Evropski reaktor

Da nije bilo razornog zemljotresa i potom cunamija u Japanu, nikad ne bismo saznali da se jedna od nuklearki u toj zemlji zove – Fukušima. I da ima 6 reaktora. Tek kada se u njima desila lančana reakcija – svijet je čuo za Fukušimu. Japan je zadesila tragedija kakvu ne pamte i iz koje se narod i zemlja izvlače kako samo oni, valjda, to umiju. Ćutke i jedinstveno.

No, dok se nagađa ka kome će, od Japana, krenuti dimni oblaci sumnjive sadržine i koga bi još mogla dotaći muka izazvana onim što se desilo u Fukušimi – posljedice japanskog zemljotresa i cunamija su dalekosežnije nego što je bilo ko mogao očekivati. I tek će biti očigledne.

Po principu lančane reakcije – tamo gdje prestaje da vlada priroda i počinje da vlada čovjek desila se prava „Fukušima“. U srcu stare dame - njemačka kancelarka doživljava fijasko na izborima u regionu Baden Virtemberg. U tom regionu, stranka kojoj pripada Angela Merkel je bila na vlasti – šest decenija. To je duži vremenski period od trajanja komunizma ili socijalizma (kako ko više voli) kod nas. U konzervativnom uporištu Demohrišćanske stranke pobijedili su – Zeleni.

Stranka koja se zalaže za zaštitu životne sredine. Oni će se tako po prvi put naći na čelu jedne oblasti unutar Njemačke. Strah od nuklearki i od katastrofe poput one u Fukušimi dominirali su kampanjom pred izbore i pokrenuli birače da zaokruže Zelene. I bez obzira što je kancelarka nakon dešavanja u Japanu u finišu kampanje povukla politički pametne poteze (zatvorila starije nuklearke, najavila probe i testove sigurnosti za sve ostale, ali i preispitivanje politike u ovoj oblasti) to je bilo nedovoljno za birače koji su Demohrišćanima vjerovali šest decenija.

Vrlo jasno. Fukušima u Japanu je uzdrmala tradicionalno jezgro na potpuno drugom kontinentu. No, Merkelova, sasvim prirodno, nije ostala imuna. Ni na Fukušimu, ni na Zelene koji su zbacili Demohrišćane na njihovoj decenijskoj teritoriji. Pozvala je stranku da izvede nove zaključke iz novih dešavanja. Dodala da je Japan novo iskustvo i da se to ne može jednostavno ignorisati.

Koliko su dešavanja u Japanu, izazvali potrese u energetskom sektoru u ovoj zemlji možda govori i podatak da poslije katastrofe u Fukušimi, sve više građana Njemačke želi da pređe na korišćenje takozvane ekološke struje koja je proizvedena u elektranama koje ne koriste atomsku eneregiju, kao ni ugalj. Pri tome, kako navode firme koje prodaju eko-struju, građani koji se poslije događaja u Japanu odlučuju za promjenu snabdjevača odluku ne donose na osnovu finansijskih, već isključivo ekoloških razloga.

I do Italije je stigao dim iz Fukušime. Mada je italijanska vlada prošlog novembra počela da preduzima konkretne korake koji vode u pravcu uvođenja nuklearne energije u Italiji i imenovala odbor koji je trebalo da razmotri to pitanje, ovih dana, suočena sa vijestima iz Japana, ali i najnovijim ispitivanjem javnog mnjenja koje potvrđuje da se broj Italijana koji se protive izgradnji nuklearnih centrala povećao za 17 odsto i sada je 68 odsto, vlada je po hitnom postupku donijela odluku koja je u rangu zakona - kojom se uspostavlja jednogodišnji moratorijum na planove o uvođenju nuklearne energije. Tako se odlažu se svi postupci u vezi sa lokalizacijom i realizacijom nuklearnih centrala i postrojenja na italijanskoj teritoriji.

Do kada – pitanje je.

Evropu drma groznica. Fukušima se može desiti svima. Bilo gdje.

Očigledno čovjekova želja da pošto-poto posegne više, dalje i bolje nije u samom startu bila dobra. Nuklearne elektrane od svog nastanka do danas imale su dva velika problema za čovječanstvo. Prvi je odlaganje izuzetno opasnog radioaktivnog otpada, koji se i danas u najboljem slučaju odlaže duboko u zemlju i ostavlja decenijama i vjekovima da bi možda postao bezopasan. Drugi su akcidentne situacije koje su, recimo kod černobilske katastrofe, izazvale više smrtnih slučajeva (u dugom nizu godina nakon katastrofe) nego sve katastrofe u energetskom sektoru zajedno.

No ono što je sasvim sigurno je da za neko vrijeme mnoge zemlje mogu zaboraviti na podršku javnog mnjenja ovim energetskim izvorima. Govorimo, naravno, o zemljama sa razvijenom demokratijom, gdje je mišljenje javnosti „zakon“. Brižljivo planirano i realizovano otopljavanje odnosa javnosti, nakon tragedije u Černobilu, prema nuklernim elektranama i ogroman novac utrošen u ovu svrhu palo je u vodu u jednom danu i vratilo raspoloženje javnosti na period nakon černobilske katastrofe od prije više od dvije decenije.

Da li će sve navedeno dovesti do ekspanzije alternativnih izvora energije koji su budućnost. Daleka ili bliska, ipak, zavisi od čovjeka i njegovog tehnološkog napretka. No isto tako i od interesa energetskih kompanija koje i nisu baš potresene za novim izvorima na kojima se ne zarađuje kao na postojećim. Jer, profit je bio glavni pokretač ali i glavna prepreka čovjekovog tehnološkog napretka.

Fascinantno je, posmatrano sa Balkana, kako japanska Fukušima djeluje. Lančano. Zapali se reaktor, stvori se oblak, oblak ponese vjetar, vjetar natkrili instituciju, građani ne duvaju da rasprše oblak već hoće da ispitaju zašto je on baš nad njihovim glavama i od čega je. Uništiće ga tek kada shvate zašto je on tu.

Kod nas, na našem parčetu Balkana, nije tako. Građani rasprše oblak, nikada se ne zainteresuju zašto je stao iznad njihovih glava, ni od čega se sastoji. Samo ga rasprše. Da ne smeta. Lančana reakcija, iz nekog čudnog razloga, ne djeluje. Fukušima je daleko. Ne mislimo o njoj. Važna je mantra. Ako ne prizivaš promjene neće ti se ni desiti.

( Darko Pajović )