Nanovo podijeljena Evropa?

Takozvana euro-kriza se generalno posmatra isključivo kao valutna kriza, ali je takođe i kriza suverenog duga – i čak više kriza bankarstva. Složenost situacije je stvorila zabunu, a ta zabuna ima političke posljedice.

Evropa, zaista, nije suočena samo sa ekonomskom i finansijskom krizom, već, kao rezultat toga, i političkom krizom. Države članice kreiraju uveliko različite politike, koje odražavaju njihove stavove prije nego stvarne nacionalne interese – sukob percepcija koji nosi sjeme ozbiljnog političkog sukoba.

Rješenje koje se Evropa sprema da primijeni će praktično diktirati Njemačka, čiji je suvereni kredit neophodan za bilo koje rješenje. Napori Francuske da utiče na ishod su ograničeni jer njen državni rejting nivoa AAA zavisi od bliske saradnje sa Njemačkom.

Njemačka za krizu okrivljuje države koje su izgubile konkurentnost i nagomilale dugove. Njemačka shodno tome postavlja sav teret prilagođavanja na zadužene države. Ali ovo zanemaruje veliki dio odgovornosti koji Njemačka snosi za valutnu i bankarsku krizu, ako ne za krizu suverenog duga.

Kada je uveden euro, očekivalo se da doprinese približavanju ekonomija eurozone. Umjesto toga, došlo je do udaljavanja. Evropska centralna banka je tretirala suvereni dug svih država članica kao suštinski nerizičan, i prihvatila njihove vladine obveznice pod jednakim uslovima preko mehanizma discount window.

Ovo je navelo banke koje su bile obavezne da drže nerizična sredstva da bi ispunile zahtjeve koji se odnose na likvidnost, da zarade nekoliko ekstra baznih poena preuzimanjem tereta suvernog duga slabijih zemalja.

To je snizilo kamatne stope u takozvanim PIIGS državama (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španija) i povećalo rast mjehura na tržištu nekretnina, dok su troškovi ponovnog spajanja tjerali Njemačku da stegne svoj kaiš.

Ovo je izazvalo udaljavanje u konkurentnosti i bankarsku krizu u Evropi, koja je na njemačke banke uticala više nego na druge.

Njemačka zapravo izbavlja teško zadužene države da bi zaštitila svoj bankarski sistem. Na primjer, irski ogromni državni dug se povećao jer su vlasti eurozone, sa namjerom da spasu bankarski sistem, primorale Irsku da nacionalizuje svoje banke kao uslov za njihov opstanak.

Stoga, pošto mjere koje je nametnula Njemačka čuvaju bankarski sistem tako što preostali državni dug tretiraju kao nepovrediv, države dužnici moraju da snose cjelokupan teret prilagođavanja.

Ovo podsjeća na međunarodnu bankarsku krizu 1982, kada su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond pozajmili zaduženim državama dovoljno novca da servisiraju svoj dug dok banke ne budu mogle da stvore dovoljno rezervi da bi zamijenile svoje loše dugove za Brejdi obveznice 1989.

Ovo je značilo „izgubljenu deceniju“ za ekonomije latinoameričkih država. Zaista, sadašnje uređenje kažnjava zadužene države čak više nego 1980-ih, jer će morati da plate visoke premije na rizik nakon 2013.

Ima nečeg nelogičnog u tome da se ponovo vadi iz nevolje bankarski sistem a potom uvaljuju u nevolju vlasnici državnog duga poslije 2013. uvođenjem klauzula za kolektivno djelovanje.

Štaviše, njemački zahtjevi koji se odnose na konkurentnost će biti nametnuti neravopravnim igračima, stavljajući države sa deficitom u neodrživ položaj, što bi moglo povući na dno Španiju, koja je ušla u euro krizu sa manjim koeficijentom duga od Njemačke.

Rezultat bi bio da EU doživi nešto gore od izgubljene decenije; proći će kroz hronično razdvajanje u kojem će države sa suficitiom ići naprijed a države sa deficitom će tonuti pod teretom svog nagomilanog duga.

Njemačka nameće ove mjere pod jakim domaćim pritiskom, ali njemačkoj javnosti nije rečena istina i zbog toga je zbunjena. S obzirom na to da će pravila koja će stupiti na snagu krajem marta postaviti temelj za Evropu sa dvije brzine, ona će vjerovatno izazvati nezadovoljstvo koje će ugroziti političku koheziju EU.

Potrebne su dvije suštinske prepravke. Prije svega, Evropski mehanizam za finansijsku stabilnost mora služiti za izbavljenje bankarskog sistema kao i država članica. Ovo bi dozvolilo restruktuiranje državnog duga bez izazivanja bankarske krize.

Uprkos ovom dodatnom zadatku, veličina paketa za izbavljenje može ostati ista, jer bi svaki iznos za rekapitalizaciju ili likvidaciju banaka smanjio iznos koji je potreban vladama.

Stavljanje bankarskog sistema pod evropski nadzor, umjesto da ostane u rukama nacionalnih vlasti, bi bio fundamentalno poboljšanje koje bi pomoglo da se povrati povjerenje. A imalo bi dodatnu korist - njemačka javnost bi saznala pravu svrhu spasilačke operacije.

Drugo, da bi se omogućila ravnopravno učešće, moraće se ukloniti premija za rizik troškova pozajmljivanja za države koje poštuju pravila.

Ovo bi se moglo postići pretvaranjem velikog dijela njihovog suverenog dugovanja u euroobveznice. Države bi pojedinačno onda trebalo da izdaju sopstvene obveznice sa klauzulama za kolektivnu akciju, plaćajući premiju za rizik samo za iznose koji premašuju limit javnog dugovanja (60% BDP-a) koji je određen kriterijumima iz Mastrihta.

Prvi korak bi trebalo odmah preduzeti; na drugi će morati da se čeka. Treba još dosta da prođe da bi ga njemačka javnost prihvatila; sa druge strane, očigledno je potreban da bi se ponovo uspostavili isti uslovi za sve aktere u Evropi.

EU je izgrađena korak po korak, pri čemu su njeni graditelji znali unprijed da je svaki korak neadekvatan i da će biti potrebni dodatni koraci. Međutim, mogli su biti sigurni da će kada dođe vrijeme da se ispravi nedostatak neophodna politička volja biti na raspolaganju.

Ovog puta, nasuprot tome, izgledi dvobrzinske Evrope prijete da podriju političku koheziju Evrope – i time njenu sposobnost da, kada je neophodno, djeluje jedinstveno. Zbog toga potreba za narednim korakom u evropskoj integraciji mora biti jasno priznata zajedno sa primjenom mehanizma EU za rješavanje krize.

U suprotnom, države sa deficitom neće imati razloga da se nadaju da mogu izbjeći škripac, koliko god se trudile.

Copyright: Project Syndicate 2011.

( Džordž Soroš )