Neka visi Pejović

Ne može biti da niko nije kriv što je nekoliko desetina ljudi koji su potražili sklonište u viteškoj Crnoj Gori vlast izručila njihovim dželatima u sigurnu smrt ratne zone. Ili, ne može jedino i za sve pokojni Pavle Bulatović biti kriv.

Ako tadašnji čelnici Milo Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović nijesu naredili deportacije ili nijesu unaprijed znali šta će se desiti, odgovorni su što nijesu odmah obavijestili tužioca čim su saznali da su hapšenja i izručenja počela.

Ili što nijesu barem smijenili ministra Pavla Bulatovića zbog naredbe koju je navodno samostalno izdao. Nečinjenjem su barem naknadno stavili svoj potpis na navodnu samostalnu odluku ministra policije, koji sada ne može da se brani.

Time su oni, a i svi drugi političari, policajci i tužioci koji su znali šta se desilo a povodom toga nijesu ništa uradili, postali saučesnici u zločinu od momenta kad su za njega saznali .

To se nikakvim presudama i pravnim manevrima ne može pobiti, bez obzira na farsičnu istragu i suđenje (Đukanović i Marović su saslušani jedne subote bez prisustva advokata odbrane i bez postavljenog pitanja od sudije, a nijesu ni pozvani da svjedoče na suđenju). I bez obzira na organizovani progon i pokušaj diskreditacije čovjeka koji je prvi otvoreno svjedočio šta se desilo, uprkos tome što je po istoj naredbi i sam bio učesnik, pa odbio da to radi.

Propala je i operacija „hajde da za ratne zločine osudimo par neposrednih izvršilaca jer odgovornost traže EU i SAD, damo žrtvama pare poreskih obveznika, mi ostanemo nedodirljivi, a državi čist obraz“, bez obzira na to koliko će se još ovo i druga propala suđenja za ratne zločine otezati ili ponavljati u nedogled pred „nezavisnim prvosuđem“.

Jedan od oslobođenih kaže da bi ponovo hapsio i deportovao izbjeglice jer „služba je služba“. Time ih je abolirala i sudija. Nije tačno. Niko nema obavezu da izvrši naredbu pretpostavljenog ako je ona nezakonita, a kamoli ako je to krivično djelo. Stvar je ličnog izbora hoće li se ili neće učestvovati u ratnom zločinu, drugom krivičnom djelu, ratu, krađi, laganju...

Da je tako, kako kaže sudija Žižić, niko ne bi odgovarao ni za nacističke zločine jer su koncept holokausta i naredbe za izvršenje stigle od jednog čovjeka, koji je prije suđenja izvršio samoubistvo.

Da je tako, za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima ne bi bio odgovoran niti jedan pripadnik MUP-a Nezavisne Države Hrvatske jer „nijesu bili pripadnici oružanih snaga NDH, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”, da parafraziramo sudiju. Ovi, i mnogi drugi strašni zločini počinjeni su u skladu sa tada važećim zakonima.

Prekjučerašnji krah slučaja „deportacije“, kao i dva prethodna propala suđenja (Bukovica i Morinj), skoro dvadeset godina nakon što su ovi ratni zločini počinjeni, mora biti i kraj sramnih i kukavičkih napora tadašnje i sadašnje vlasti da se sve zataška ili barem skine sva odgovornost sa čelnika, makar i ona objektivna, upisana ne samo u presudama Haškog tribunala već i u tadašnjem i važećem domaćem i međunarodnom zakonodavstvu.

Sve dok tužilaštvo i policija ne pokrenu istragu iz početka i njome obuhvate sve počinioce i nalogodavce, i objektivno odgovorne za ovdašnje ratne zločine, ne zbog “evropskih očekivanja i evropskih obaveza Crne Gore” (Ranko Krivokapić), već zbog pravde i čistog obraza naše i vaše djece, ostaće sram o kome govori Žarko Rakčević i koji osjećaju mnogi časni građani ove države.

Postoji i drugi način da se sve završi. Da tužilaštvo ekspresno naredi a policija uhapsi i zatvori Sloba Pejovića, jer je on izgleda trenutno jedini kriv za izručivanje izbjeglica u sigurnu smrt. I da ga sud ekspresno osudi na smrtnu kaznu. Može. Postojala je u zakonu koji je važio 1992.

( Redakcija "Vijesti" )