Lasić: Crnogorski jezik- južnjačka ućeha ili jotovanje bez granica?

Otkako se Crna Gora kao nekadašnja republika u sastavu SFRJ, zatim i SR Jugoslavije, prije pet godina posljednja rastala od Srbije te osamostalila, moglo se nadaleko čuti za tamošnje originalne jezične promjene.

One se mogu svesti na konačno pojavljivanje dvaju novih slova, tj. grafema za koje su fonemi već odavno bili poznati u crnogorskom govoru, ali je došlo vrijeme i da punopravno osvanu na papiru: "meko" š i "meko" ž, odnosno - kako se po novome pišu - ś i ź. .

"Smije se pisati i utjeha i ućeha, mada se potonja riječ tamo ne koristi", piše Lasić.

Ta dva slova su produkt širenja jezičnog procesa kojeg poznajemo kao jotovanje, dakle, onog istog koji nam je podario danas već stare prednjonepčane suglasnike š, ž, ć, č, đ, lj i nj.

Nama - pod time se ovdje misli na govornike novoštokavskih dijalekata koji se odnedavno, nakon dugog razdoblja s dominantno ujedinjavajućim tendencijama na području tzv. regije, nazivaju isključivo separatnim imenima svojih standarda: hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik i crnogorski jezik.

Najmlađi član

Crnogorski je u tome društvu najmlađi član; on to standardizacijom zapravo tek postaje.

Inzistirajući na službeno usvojenim posebnostima vlastitog lokalnog izričaja, Crnogorci su na putu usvajanja novog pravopisa koji bi se ukratko mogao opisati kao jotovanje bez granica.

Ne samo za sj i zj kao ś i ź, naime, nego bi pravilo rastegnuto do apsurda vrijedilo uvijek i za sve nepalatalne suglasnike ispred j.

Pri tom se zasad još uvijek predviđa i dopušta mogućnost dvostrukosti - smije se pisati i utjeha i ućeha, mada se potonja riječ tamo ne koristi.

U crnogorskom govoru, naime, normalno je d i j u riječi dječje izgovoriti kao đ, odnosno đečje.

Dijalektičke posebnosti

Ali, nije normalno djelo, primjerice, pisati i govoriti kao đelo (mada se npr. nedjelja, riječ s istim korijenom, tamo uobičajeno naziva neđelja).

Dvostrukostima se loše piše, međutim, znamo li da jotovani oblici postojećih i jednako nepostojećih riječi u Crnoj Gori dobivaju režimsko-političku milost na tragu nacionalističkih strujanja koja nisu zaustavljena osamostaljenjem Crne Gore, nego su im narasla još jedna krila.

Mehanizam o kojem se tu radi je prilično jednostavan: uočiš neku svoju dijalektalnu posebnost, što bizarniju to bolju, zatim je kanoniziraš i uzdigneš na razinu najvrednijeg duhovnog ostvarenja vlastite, usko određene zajednice.

"Uočiš neku svoju dijalektalnu posebnost, što bizarniju to bolju, zatim je kanoniziraš i uzdigneš na razinu najvrednijeg duhovnog ostvarenja vlastite, usko određene zajednice."

Upravo za ljubav toga manevra, na udar novocrnogorskog jezičnog reformatora Adnana Čirgića i drugih sljedbenika ekstatičkog jotovanja, izrazitih crnogorskih nacionalista, dospjeli su i lingvisti s Odsjeka za crnogorski jezik Filozofskog fakulteta u Nikšiću, inače najveći tamošnji stručnjaci.

Za njima se podijelio i ostatak javnosti, no također je zanimljivo spomenuti otkuda dolazi tehnologija za gornju jezičnu akrobatiku.

Čirgić, naime, doktorirao je u Osijeku, pred čuvenim hrvatskim jezikoslovcima Milanom Mogušem i Josipom Silićem.

Moguš, donedavni predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, poznati je desničarski jezikoslovac, uz Stjepana Babića jedan od glavnih hrvatskih purista. Silić, pak, autor je novog Pravopisa crnogorskog jezika.

"Regionalni lider" Hrvatska

Štoviše, uz njega i Čirgića, novu Gramatiku crnogorskog jezika potpisuje i hrvatski lingvist Ivo Pranjković.

Jer, ono što hrvatski stručnjaci i te kako mogu i za što imaju nakupljenog iskustva, a crnogorski su time još manjkavi, naravno, jest čin diferenciranja u odnosu na srpski jezik, to vječito izvorište naših separatističkih kompleksa manje vrijednosti.

Pa, sad kad je Hrvatska u prednosti, kad je postala "regionalni lider", njezini jezikoslovci očito mogu znanje izvoziti drugdje, već prema stanju lokalne političke volje.

"Crnogorcima je stoga momentalno knjiga doslovce spala na dva slova, čega se tamo veliki dio javnosti i mnoge poznate ličnosti užasavaju."

Jezično-sistemski, kako će priznati i (gotovo) svi naši "državotvorni" lingvisti, rečeni su jezici isti.

To znači da su jedan (ili četverojedan), makar se imenovali na razne načine.

Ali, njihova imena, tako i politički zadani standardi, otvaraju prostor za manipulaciju dodanom vrijednošću - nacionalnom simbolikom kojoj nije dovoljno novo ime, nego zahtijeva novi sadržaj.

I novu povijest: crnogorski nacionalisti, baš kao hrvatski ili bošnjački, rado njeguju, na pr., mit o prapostojbini odvojenoj od drugih Južnih Slavena.

Jezična problematika je paravan za pljačku

Prva faza te vrste emancipiranja obično sobom donosi niz komičnih efekata; kako i ne bi kad je njezin karakter lakrdijaški.

Crnogorcima je stoga momentalno knjiga doslovce spala na dva slova, čega se tamo veliki dio javnosti i mnoge poznate ličnosti užasavaju.

"Drugim riječima, jezična problematika je paravan za najobičniju pljačku."

Balša Brković, poznati crnogorski pisac i urednik u podgoričkom dnevnom listu “Vijesti”, doduše, još se ufa da će histerija nakon nekog vremena splasnuti sama od sebe, podsjećajući čitatelje kako je i u Hrvatskoj "novogovor" dobrano iščilio nakon nekoliko godina.

Ipak, on u zaključku svog osvrta iznosi jedno implicitno upozorenje, govoreći o tome što se u stvari iza brda valja.

"Čim krenu te zapaljive i velike priče", kaže njegov komšijski lik u popratnoj anegdoti, "mora da će opet neko poskupljenje".

Drugim riječima, jezična problematika je paravan za najobičniju pljačku, osnovni rezon svih ovdašnjih vlasti.

Jezik je moć, jasno, i jezikom se kontrolira javno mnijenje.

A društvena moć se u pravilu koristi za krajnji cilj materijalnog prosperiteta onoga tko ju zloupotrebljava.

Uz napomenu na kraju teksta: riječ jotovanje ovdje je svjesno korištena umjesto novijih hrvatskih favorita jotacija i jotiranje.

Ne zbog toga što bi ovom novinaru jedno bilo draže od drugog, nego zbog odijuma spram načina kojim se i dalje nerijetko standardizira hrvatski jezik, gdje je ljepše i bolje ono što zvuči drukčije od srpskog.

I sva je sreća da smo ovog časa ipak na prostoru nadnacionalnog Interneta, u protivnom bi nekome toliko slobode moglo gadno zasmetati.

Dvostrukostima se loše piše, međutim, znamo li da jotovani oblici postojećih i jednako nepostojećih riječi u Crnoj Gori dobivaju režimsko-političku milost na tragu nacionalističkih strujanja koja nisu zaustavljena osamostaljenjem Crne Gore

Hrvatski lingvisti - izvozni brend

Dok su nam uvaljivali "zapaljive i velike priče", epohalne posvećene naracije, oni su se bavili nimalo metafizički određenim dobrima.

Svoju najveću izvoznu granu, brodogradnju, Hrvatska i dalje uništava po diktatu privatnog interesa, i tek nakon dvadesetak godina se pripadajuće radništvo trgnulo i providjelo suštinu te diskurzivne hipnoze.

Dok su oni stagnirali, prestižni izvozni brend je postalo ono što po susjedstvu danas prodaju hrvatski lingvisti. Nacional-ideološki "know how", dakle, i ništa više ni manje od toga.

( Igor Lasić )