Tajna Gašove trenerke: Pajovićev i Ivanovićev povratak u budućnost
Povratak u prošlost i sjećanja na “neka ljepša vremena” često zamagle sliku sumornije stvarnosti, ali ponekad daju motiv i energiju da se krene dalje
Navijači Budućnosti pamtiće 1. april 2018, pobjedu nad Cedevitom i plasman u finale ABA lige, prvo u istoriji kluba.
Nešto stariji su se podsjetili ne tako davne prošlosti, kada je “Morača” bila košarkaški hram, najvatreniji teren na ovim prostorima, pa i šire.
Podsjetili su se velikih pobjeda “plavih” u ligi tadašnje SRJ i na evropskoj sceni, mečeva koji su Podgoricu pretvarali u košarkaški grad i košarkaški centar.
Povratak u prošlost i sjećanja na “neka ljepša vremena” često zamagle sliku sumornije stvarnosti, ali ponekad daju motiv i energiju da se krene dalje, pređu neke granice i limiti…
A ponekad se, u želji da sve bude kao nekad, traži nešto što će spojiti prošlost i sadašnjost, a možda i budućnost. Neka simbolika, amajlija, ritual…
Ovo je kratka priča o jednom “običnom” gornjem dijelu trenerke, duksu, starom 20 godina, sačuvanom ne samo u sjećanju, već i u ormaru Gavrila Pajovića, jednog od podgoričkih momaka, košarkaša, onih koji su bili akteri i ispisivali stranice lijepe prošlosti.
Priča o trenerci, koju je dvije decenije kasnije obukao Nikola Ivanović, još jedno podgoričko dijete, takođe košarkaš Budućnosti.
Ivanović se, naime, uz dozvolu trenera Džikića, umjesto u standardnoj klupskoj opremi za mečeve sa Cedevitom u Morači zagrijavao u duksu sa brojem pet, koju je 1998, u sezoni kada je Budućnost drugi put u istoriji osvojila Kup SRJ, nosio sadašnji direktor “plavih”…
“Nikola me vidio u tom duksu, koji je meni veoma drag i koga čuvam 20 godina, u teretani i zamolio me da mu ga poklonim. Valjda je to neka simbolika, osjećaj da će i to pomoći da konačno preskočimo taj jedan mali, ali ogroman korak. Naravno da sam mu poklonio, jer sam znao koliko će njemu značiti, koliko mu znači sve ovo, baš kao i svima nama”, kaže Pajović.
I tako je Ivanović drugačije od saigrača izgledao na zagrijavanju i dok je bio na klupi, tokom oba meča sa Cedevitom u Podgorici.
U Zagrebu, na drugoj utakmici, nije nosio Gašovu trenerku…
“Zaboravio je u hotelu. Izgubili smo”, uz osmjeh priča Pajović.
Sinoć je sve došlo na svoje, Džoni u Gašovom duksu sa brojem pet, Budućnost konačno u finalu…
“Osjećaj je fantastičan, ogroman teret smo skinuli sa leđa. Igrao sam u Morači, sada sam opet doživio da se navijači i ekipa ujedine, da sa tribina dođe energija koja nosi nas, a sputava protivnika. To nam je bilo potrebno, možda i svih ovih godina. Uspjeli smo, ostvarili smo dvije pobjede – dobili ogromnu podršku navijača i savladali Cedevitu. Čekamo finale, radujemo se punoj dvorani i novom spektaklu”, kazao je Pajović.
( Aleksandar Radović )