Ko, zaista, vlada

Dva su pitanja ispod ovog naslova: 1) ko je premijer i 2) ko vlada Crnom Gorom? Po Ustavu odgovor bi trebalo da bude nedvosmislen – onaj ko je premijer taj i vlada, jer mu najviši pravni akt daje u nadležnost vođenje spoljnje i unutrašnje politike.

Kada se uz to doda da je i sam Lukšić, u više navrata, ustvrdio kako stranački lider ne utiče na vođenje Vladine politike, onda bi sve trebalo biti jasno.

Ali, da li je baš tako? Sve su češći glasovi iz opozicionih i nezavisnih krugova da su svi procesi u državi i dalje pod punom kontrolom bivšeg premijera, a da je Lukšić postavljen samo zato da bi nam, kako napisa Esad Kočan, “Đukanovićevu diktaturu učino prijatnijom”. I za takvu oporu konstataciju postoje evidentni argumenti. Nažalost!

Recimo, jedno od famoznih sedam poglavlja Evropske komisije koje je detektovano kao problematično su mediji. Čak jedno od najproblematičnijih. Da li se u mandatu novog premijera nešto primijenilo u načinu šminkanja, prikrivanja i falsifikovanja stvarnosti od strane državnih i paradržavnih medija?

Nije! Ista meta, isto odstojanje (shvatite bukvalno, a ne kao metaforu). Sa istim uredništvima, instaliranim od strane bivšeg premijera i njegovih bližnjih, iluzorno je očekivati nešto drugo. Zato je lako objašnjivo zašto nijedna od afera koje su izbile posljednjih par mjeseci, a vezane su za sumnje u korupciju na najvišem nivou, nije zavrijedila pažnju pomenutih medija.

Ni slova o duvanu iz Mojkovca, Sekulićevom tornju, Veljovićevoj kući na Žabljaku, švercu nafte preko Kule, uknjižavanju imovine barskog gradonačelnika, mućkama njegovog kolege iz Ulcinja, depešama Vikiliksa, ni slova o bilo čemu što je vezano za aktuelne nosioce vlasti. Osim u krajnjoj nuždi (kada se aferom u vidu saopštenja pozabavi neki državni organ).

Ali, zato kada se javnosti obrati neko od lica sa Interpolovih potjernica, s optužbama na račun kritičara režima i opozicije, pomenuti medijski hor odmah klikne. Onda im ne pada na pamet prezumpcija nevinosti, niti se dovodi u pitanje ozbiljnost takvih izvora. Živio Legija!

Takođe, jedna od spornih oblasti, po mišljenju EK, vezana je za konflikt interesa, nepotizam, partijski diktat, što u konačnom prozvodi sistem vrijednosti koji je daleko od evropskog. Zato je premijer morao razmisliti oko nekih imenovanja koja su počinjena tokom posljednjih mjeseci.

Očekivanja javnosti makar u toj sferi bila su da će se nova Vlada zahvaliti nekvalifikovanim, nesposobnim, a prije svih tzv. kontroverznim kadrovima, čija se imena povlače po ozbiljnim optužnicama.

U ovih samo par mjeseci (šta nas onda tek čeka) mandata Igora Lukšića već smo imali dvostruko (!!!) imenovanje Dušanke Jeknić (TO Slovenija, UO BD Rivijera) i jedno Svetozara Marovića.

Valjda bi bilo logično i elementarno principijelno sačekati ishod procesa u Italiji i ovog oko Zavale, pa tek onda postavljati lica involvirana u te procese na odgovorne položaje! Aktuelni premijer suprotnim činjenjem proizvodi utisak kojeg se uporno želi osloboditi, da je sve isto samo njega nema. To jest, više ne dolazi svakog dana na posao?!

Dalje: zar najvažnije poglavlje od pomenutih sedam EK nije vezano za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. I tu odmah dolazi teško pitanje za Lukšića - zašto se na čelu policije još nalazi Veselin Veljović (da ne pominjemo Ašanina)?! Ni nakon što su istekli svi uobičajeni rokovi za izbor direktora najvažnijeg Vladinog resora, novi premijer još nije prelomio kome će povjeriti tako važno mjesto.

Time se samo pojačavaju javno iznesene sumnje zvaničnog Brisela da ovdašnja vlast nema političke volje da se obračuna sa kriminalom i korupcijom. Jer da ima onda ne bi ni u primisli kalkulisala sa Veljovićem, s obzirom na njegov dosadašnji učinak.

To je zaista, u svjetskim (a tek evropskim) razmjerama, jedinstveni šef policije koji je u toku svog mandata u svim slučajevima progona kritičara režima i njemu bliskih kriminalnih krugova činio sve da zataška nasilje, a ne da ga rasvijetli što je trebalo da mu bude osnovna dužnost.

Jovanović, Vojičić, Brković, Zeković, Ivanović, Softić, Stojović, Pejanović, Jovović, Olja Lakić – samo jedan od ovih slučajeva koji svjedoči o farsičnom ponašanju policije bio bi dovoljan u demokartskom društvu da šef policije bude uklonjen.

Ali, za Lukšića i Krivokapića mnogo veću težinu ima ponašanje Veljovića spram Rankovog tate nego pomenuti i brojni drugi primjeri odnosa policije prema organizovanom kriminalu.

Premijer, takođe, nesumnjivo zna da je Veljović (a tek Ašanin) najzaslužniji za promociju Crne Gore kao sigurne kriminalne kuće, jer u njegovom mandatu brojna lica iz andergraund miljea, čak neki sa Interpolovih potjernica, bezbjedno su i pod zaštitom policije boravili na našem teritoriju.

Povrh svega na površinu je isplivala i luksuzna (Nemanjina) kuća na Žabljaku na koju je šef policije koji radi za mjesečnu platu od hiljadu eura (prosječno) slupao tričavih 120 ili 150 hiljada eura. Možda i cijelih 200, ali u društvu koje štiti ova Uprava policije ne postavlja se pitanje za 50 hiljada, gore ili dolje?!

Spolja izgleda kako bi novi premijer da izbjegne javnu blamažu i podrži Veljovića, a s druge strane Lukšić bi, takođe, da se ne zamjeri svom prethodniku, koji baš na pomenutom insistira. Pa otkud onda smjela tvrdnja premijera da isključivo on odlučuje o pitanjima iz Vladine nadležnosti?!

Zato je i lak odgovor na pitanje ko drži Veljovića. Onaj čije tajne zna direktor policije, ali isti oni znaju i njegove. Drži Veljović njih, drže oni njega. I u toj ravnoteži straha i ucjena opstaje sistem koji je nemoćan da se na ozbiljan način izbori sa korupcijom i kriminalom.

Novi premijer je obećao da će to mijenjati. Ali, za promjene nijesu dovoljne izjave i dobre namjere. Potrebna su djela. Ponekad i po cijenu rizika od mogućih konfrontacija, iako Lukšić, po karakteru i senzibilitetu, radije izbjegava takve situacije. Ali, kada su ulozi tako veliki i tiču se opšte sigurnosti građana, vjere u pravni poredak i poštovanja zakona, onda se ne smiju praviti kompromisi.

Jer bi novopečeni premijer time krenuo putem urušavanja prava i pravde u Crnoj Gori, time i sopstvenog kredibiliteta. A sve to je mnogo veća žrtva od potencijalne ljutnje njegovog (bivšeg) šefa. Tek kada se pokažu jasni znaci raskida sa najmračnijim stranama politike bivšeg premijera, nestaće dileme i pitanja (kao nedavno u Briselu), ko zaista vlada ovom državom.

( Željko Ivanović )