ništa nije slučajno
Fali nam Dostojevski!
Istina je da je sve što se danas događa u Crnoj Gori posljedica loše vođene politike prije pojave globalne krize, i da je ta kriza samo ubrzala suočavanje sa posljedicama
Izuzetno štetna teza po državu i društvo koja se na perfidan način od strane nosioca ekonomske politike podmeće kao istina u Crnoj Gori, jeste tvrdnja da je uzročnik kolapsa crnogorske privrede globalna ekonomska kriza.
To opasno i neproduktivno prebacivanje odgovornosti na nešto ili nekog drugog, posljednje je što je potrebno Crnoj Gori i njenim građanima. Nastavak agonije nije od koristi ni političarima na vlasti.
Oni, ako su iskreni pred sobom - moraju makar sebi priznati da nemaju rješenje za probleme koje su većinom sami prouzrokovali... Istina je da je sve što se danas događa u Crnoj Gori posljedica loše vođene politike prije pojave krize, i da je kriza samo ubrzala suočavanje sa posljedicama.
Nevolja je što će već izvjesno prolongiranje košmara crnogorske ekonomije, lošu situaciju vremenom načiniti još gorom. Čak i kada bi ekonomska politika najednom postala odgovorna, šteta je tolika, da to ne bi brzo garantovalo osjetljiv boljitak. Nakon lošeg sna, buđenje je po pravilu traumatično.
Odavno već iritira upadljiv nedostatak ozbiljne vizije i koherentne strategije za privredni razvoj i oporavak. Gromorozno je slušati premijera, ministre, profesore, razne analitičare i stručnjake, koji svojim istupima u javnosti jedino potvrđuju sopstveno neznanje ili loše namjere.
Priča o povoljnom poslovnom ambijentu i privlačenju stranih investitora odavno je prešla u zonu patetike. Crna Gora hitno mora da napravi otklon od prakse da se za ekonomsku strategiju proglašavaju opšta mjesta i fraze. Nakon godina buma, pokazalo se da je Crna Gora u problemu upravo zbog neproduktivnog zaduživanja građana i privrede.
Ako tome još dodamo i lošu privrednu strukturu okrenutu ka trgovini i uvozu, mozaik počinje polako da se sklapa. Crna Gora je proćerdala ogroman novac od donacija, kredita i prodaje imovine, a da za uzvrat nije dobila nikakvu korist za svoj realni sektor i infrastrukturu.
Time je ekonomska supstanca ove zemlje oglodana do kosti. Nekada su se u našoj zemlji pravili brodovi, prerađivao aluminjum, namještaj, tekstil, građevinske mašine, željezo, bijela tehnika, obuća, pivo, so, duvan… Besmisleno je upoređivati nivo industrijske proizvodnje iz npr. 1989. godine i danas. Prosto, nemate sa čime da poredite.
Jedan od ključnih generatora nevolja u Crnoj Gori je i bankarski sistem kojim dominiraju inostrane banke, koje logično, nemaju toliko razvijen osjećaj za potrebe lokalnog tržišta kao što ga imaju u svojim matičnim državama.
Kao posljedica ovakvih okolnosti, glavni interes banaka koje egzistiraju u nas je minimizacija rizika. U krajnjem, to ima za posljedicu da bankarski sektor ne ispunjava ulogu koja mu po prirodi stvari pripada - a to je da kreditira biznis i obezbjeđuje dovoljan nivo novca za njegovo nesmetano odvijanje.
Ovakav kakav je trenutno - bankarski sektor u Crnoj Gori ne služi nikome… Već duže vrijeme u vazduhu je prisutan osjećaj masovne finansijske psihoze i straha od nelikvidnosti koja bukvalno parališe svaku privrednu aktivnost. O ovome premijer, ministri finansija, ekonomije i ostali “stručnjaci” gromoglasno ćute!
Sve ovo je imalo ozbiljne posljedice na realni sektor što najbolje odražavaju zaposleni. Oni su ti koji rade, stvaraju, štede, troše zarađeno, pune budžet i plaćaju porez. Sistem počiva na njima.
Kod nas su radnici najčešće na ulici ili u nekom štrajku, a gotovo da ih nema u fabrikama i na svojim radnim mjestima. Ako bi bili cinični, mogli bi reći da je u Crnoj Gori proteklih godina bilo sve u redu, samo su joj smetali zaposleni, pa je eto - gledala da ih se što prije otarasi!
Groteksno djeluje priča kojom se hvale političari prilikom zaduživanja države kod inostranih partnera kako, eto, Crnu Goru doživljavaju kao pouzdanog partnera pa su spremni da je kreditiraju.
Zar to što država mora da se zaduži da bi namirila svoje potrebe nije jasno priznanje poraza ekonomske politike? Najveća nevolja je što kod nas i dalje ne postoji svijest o vanrednosti situacije već godinama u nazad.
Previše šansi je propušteno. Bojim se da se sa pravim potezima već užasno kasni! Jedino što ostaje da se konstatuje jeste zaključak da su posljednjih dvadesetak godina – godine koje su pojeli skakavci.
Nekada su akademske karijere građene dokazivanjem kako je samoupravljanje loše. Vjerovatno će se neke buduće generacije naših naučnika u svojim knjigama baviti dometima promašenosti crnogorske tranzicije.
U međuvremenu, treba spasavati ovo što je ostalo. Crna Gora mora pod hitno da izađe iz intelektualnog i svakog drugog mraka u kome se nalazi već dvadeset godina. Gluposti se namnožilo i previše!
Ili što neko reče, idiota ima na pretek – fali nam Dostojevski!
( Nebojša Popović )