Hrčak u točku

U potrazi za odgovornošću političara, državnih službenika i drugih javnih djelatnika, crnogorski građanin poput hrčka trči u točku svog kaveza bez ikakvog efekta. Kao što iz zdravstva poručuju da nam mentalitet nalaže da darujemo (čitaj korupcija), neki će se zadovoljiti i šablonom o urođenom genu za neodgovorno ponašanje.

Međutim, sa koliko indignacije odbacujem orijentalističke stavove islamofoba koji, uprkos monumentalnim promjenama, i dalje iskazuju latentnu skepsu ka demokratizaciji arapskih društava, sa toliko entuzijazma vjerujem u transformaciju balkanskog poretka i preporod crnogorskog raštimovanog sistema.

Velike staze prelaze se malim koracima, a među prvima koje moramo preduzeti su zahtijevanje odgovornosti i povećanje pritiska na političku elitu.

U posljednjih mjesec dana, kao lančani fenomen, serija školskih primjera odgovornosti obilježila je evropsku političku scenu. Madame Alliot-Marie, francuska šefica diplomatije, dala je ostavku zbog optužbi da je uživala u blagodetima svrgnutog tunižanskog diktatora.

Herr zu Guttenberg napustio je ministarsku fotelju njemačkog odbrambenog sektora priznavši da je njegova doktorska disertacija plod (nesvjesnog?) plagijata. U Kopenhagenu je fru Hornbech smijenjena sa portfelja za integracije zbog diskriminatorskog i neustavnog tretmana danskih rezidenata palestinskog porijekla koji su legitimno tražili državljanstvo te zemlje.

Ovako se snose posljedice neprimjerenog i po narod štetnog djelovanja.

A šta je sa crnogorskim kavezom i vladarima nas hrčaka Crne Gore? Šta je sa našim ministarskim i skupštinskim vođama? Nama, građanima hrčcima, zatočenim u fiktivnom kavezu, ponudili su jeftini točak, da se u njemu vrtimo do besvjesti. Kao što gazda svom ljubimcu ugodno namjesti plastični točkić da u njemu troši energiju, nadajući se da ga neće izglodati, tako i naši političari nama nude virtuelni točak magle, da nas zamajavaju dok jurimo njihovu odgovornost.

Nekad se čine kao pravi sadisti, naslađujući se borbom smrtnika za dokazivanje čukunđedovih korijena i “istinske” krvne grupe Njegoša. Zašto nam otvoreno ne kažu čemu služi popis? Kamo sreće da je u pitanju statistika.

Ipak, i pozicioni i opozicioni hrčkodršci trebaju znati da smo oglodali i posljednje šipke začaranog kruga u koji su nas gurnuli. Ošamućeni neuspješnom trkom za njihovom odgovornošću, polako se trijeznimo.

Odbijamo manipulaciju našim pravom na odgovornu vladavinu u Karađorđevoj bb i na odgovorno zastupanje naših interesa na Bulevaru svetog Petra Cetinjskog 10. Samo oni koji se nesvjesno samouništavaju namećući sebi povez na oči i pamuk u uši, ne mogu uočiti posljedice nekažnjive neodgovornosti.

Jer, nekritičkim osvrtom dozvoljavamo profiterskim marionetama da našim dostojanstvom brišu pod, istovremeno aplaudirajući njihovim misterioznim lutkarima iz podzemnog teatra apsurda.

A kako crnogorskom hrčku bježi odgovornost političara dok za njom trči u svom točku? U programu Vlade za prvih sto dana, između ostalog, jedna od planiranih aktivnosti je i rad na “razvoju turističkog proizvoda i stvaranju uslova za produžetak sezone”. Dokle stigosmo ministre Sekuliću?

Može li sva “elita” svijeta da stane u par luksuznih budvanskih hotela? Gdje ćemo s ostalim uglednim gostima ako su redovni “elitni posjetioci” možda već rezervisali ovo malo kreveta sa pet zvjezdica?

Kad kažem “elitni posjetioci” mislim na gospodu poput Shinavatre (počasnog državljanina i ponositog Crnogorca sa Tajlanda), Deripaske (ruskog velikana koji će od Montenegra načiniti Monte Carlo, sve legalno naravno), Gaddafijevog sina (cijenjenog demokrate i slobodoborca koji će uložiti čist libijski novac u našu privredu) i njima slične koji su znali tu noćijevati.

I “saobraćajci” nam donose radosne vijesti: marljivo rade na otvaranju aviolinija s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kad smo već dobro umreženi sa Moskvom, u skladu sa demokratskim principima i “čistoćom” investicionog novca koji će se potencijalno sliti u nečiji džep u Crnoj Gori, predlažem im i što hitnije uspostavljanje linije Tripoli-Podgorica.

A to što je građanima i državi u interesu da se na najjeftiniji mogući način povežu sa Berlinom, Parizom, Londonom, Bečom, Briselom i drugim centrima EU, nije ni bitno. To vam je kao nedavno bratimljenje bokeških gradića sa Mrčajevcima, Gučom i sličnim “mediteranskim centrima kulture”. Kakva Barselona, kakvi bakrači.

Tako je i sa kandidatom za Nobelovu nagradu za ljudska prava, koji u pomenutom dokumentu ima zadatak “promocije Zakona o zabrani diskriminacije”. Zahtjevu NVO sektora i opozicije za njegovu smjenu nedavno su se pridružili i strazburški parlamentarci.

Ministre Dinoša, ako ne čujete zahtjeve Crnogoraca, dopire li do Vas obraćanje Ulrike Lunacek, austrijske poslanice u Evropskom parlamentu, koja u ime EU, od Vas eksplicitno traži da branite ljudska prava svih građana Crne Gore?

Izgleda da je Vladi bitnije odigrati partiju političkog pokera sa g. Dinošom, nadajući se flertu s albanskim glasovima, nego oprati obraz države o kojoj se u Briselu govori da njen resor za ljudska prava vodi nekompetentna osoba koja se ponaša u potpunoj suprotnosti s EU vrijednostima.

Pomjeriti F. D. sa ministarske pozicije čijem se nazivu ruga svojim ponašanjem i čija fundamentalna načela vrijeđa svojim provincijalističkim stavovima, čini se da je Sizifov posao.

Slika je sumorna. Ali, kao što me prijatelj iz Prijestonice podsjeti na latinsku poslovicu - dok dišem, nadam se. Obraćanje EU institucijama, potpisivanje peticija, mirni protesti ispred državnih institucija, bojkot etničko-vjerskih informacija na popisu i masovni društveni otpor neke su od alatki koje nam stoje na raspolaganju da stanemo u kraj neodgovornom ponašanju i time se izliječimo od dvadesetogodišnjeg umora od besciljnog trčanja.

Nema više tih točkova koje nećemo oglodati. Stodnevni period je na izmaku. Ako politička elita ne prestane sa hrčkolikim tretmanom crnogorskog građanina, on se sam mora pobrinuti za silazak sa točka. U suprotnom, trči Forrest, trči...

( Nemanja Tepavčević )