Nuklearke ostaju evropska realnost

Od dopisnika „Vijesti“ iz Brisela

Još ne znamo kolike su razmjere štete po ljudske živote i životnu sredinu prouzrokovane katastrofom u nuklearnoj elektrani Daiči u prefekturi Fukušima, ali su, makar u Evropi, posljedice po političke i strateške odluke u domenu energije ogromne. Donedavno, uoči cunamija koji je oštetio japansku elektranu, nuklearna industrija bilježila je ogroman uspjeh i profite u svijetu i Evropi.

Nakon ogromne, globalne, kampanje o štetnosti efekta staklene bašte i zagrijavanja planete, Evropska unija odlučila je da bude svjetski predvodnik u traženju izvora čiste energije. Sve evropske zemlje prihvatile su da u fazama smanjuju emisiju ugljen-dioksida. Drugi parametar je da, i pored ekološke osviješćenosti, građani Evrope žele da im je zimi toplo, za šta im treba nafta i gas. (Postoji, doduše, plan da Island postavi podmorski kabl kojim bi se duž 1200 do 1900 km provodila geotermalna energija iz vulkana do Evrope, ali to je i dalje malo vjerovatno). Realnost su gas – i nuklearke.

U gotovo svim evropskim zemljama, sa izuzetkom Njemačke i Austrije, gdje su protesti protiv nuklearki bili povezani sa mnogo dubljim i širim političkim pokretom prekidanja sa traumatičnom prošlošću, javnost je polako zaboravljala posljedice Černobilja (1986)

Jedna četvrtina Evrope snabdijeva se ruskim gasom, ali Rusija se Uniji nije pokazala kao dovoljno pouzdan poslovni partner. Zbog svađa Moskve i Kijeva oko cijene gasa, Rusi su zavrnuli slavinu, zbog čega su dvije zime zaredom građani nekih zemalja EU imali hladne radijatore. Prošlog ljeta, kada su ponovo počele prepirke sa Kijevom oko gasa, Putin je poručio Briselu da sami plate ukrajinski dug ako im takva svađa smeta. Iako inače svaki milion koji nekome da Brisel oglašava na velika zvona prošle sedmice se skoro 500 miliona kredita Ukrajini jedva spomenulo. Mnogi su uvjereni da je to uplata Gazpromu.

Neki segmenti života EU, na primjer poljoprivreda, imaju centralu u Briselu, neki su potpuno u domenu članica, a za energiju nadležnost je pomiješana. Svaka članica određuje sama svoju energetsku politiku, s tim da sve nastupaju zajedno kada je u pitanju bezbjednost, prihvatljiva cijena i dovoljna količina energije. Jasno im je da ne mogu do kraja računati ni na jednog partnera, i da je potrebno što je moguće više raznovrsnih izvora energije.

U gotovo svim evropskim zemljama, sa izuzetkom Njemačke i Austrije, gdje su protesti protiv nuklearki bili povezani sa mnogo dubljim i širim političkim pokretom prekidanja sa traumatičnom prošlošću, javnost je polako zaboravljala posljedice Černobilja (1986). Nuklearke su izgledale kao logično rješenje, i ako pogledamo kako se pojedine zemlje prema njima odnose, saznaćemo dosta i o njihovim spoljnim politikama.

Francuska

Francuska ima 58 reaktora, i smatra se evropskom nuklearnom velesilom. Na nju se geografski na sjeverozapadu nastavlja mala Belgija sa sedam nuklearki, od kojih je jedna doslovno u predgrađu Brisela – u blizini su šoping centri i velike garaže. Preko La Manša je Britanija sa 19 nuklearki, a deset ih je u planiranju. Vlade tih zemalja saosjećale su sa tragedijom u Japanu, i izjavile da nijednu odluku, a najmanje onu o gašenju nuklearki, ne treba donijeti na brzinu: očigledno, nemaju namjeru. Na jugu, Italija dugo nije gradila elektrane jer je na trusnom području. Međutim upravo planira i ne odustaje od deset nuklearki. Usput, elektrana Krško, takođe na trusnom području, građena je slično kao i buduće italijanske elektrane.

Francuska je, zajedno sa Belgijom, postigla zavidni nivo nezavisnosti oko uvoza energije, Britanija ne zavisi ni od Moskve ni od Arapa, Italija se, uprkos velikom prijateljstvu s Gadafijem i činjenici da je ENI i dalje u Libiji, odlučila na izgradnju cijelog sistema nuklearki.

Njemačka

Njemačka zbog javnog mnjenja ne može dalje graditi nuklearke. Angela Merkel 27. marta izlazi na pokrajinske izbore u Baden Virtenbergu i, uzimajući u obzir da bi 54 odsto Njemaca htjelo da polako zatvore sve nuklearke, nakon oštećenja u Japanu, suspendovala je planove o izgradnji i isključila sedam centrala sagrađenih prije 1980.

Prije deset godina, Njemci su počeli razgovarati s Rusima o posebnom dalekovodu koji bi preko Sjevernog mora dopremao energiju do Njemačke, koja bi je koristila i raspoređivala bližim susjedima. Sjeverni tok iz Viborga u Rusiji do Grajfvalda (Greifswald) u Njemačkoj, trebalo bi da bude operativan 2012: to će sa jedne strane povećati evropsku zavisnost od Rusije, ali će i ojačati Njemačku.

Njeni susjedi, Češka i Slovačka, ne žele ni da čuju da zavise od Rusije, čak ni preko Njemačke. One zajedno imaju osam nuklearki, Poljska planira nekoliko novih. Njihove vlade nastoje da ne dramatizuju dešavanja u Japanu.

U Španiji moratorijum na nove nuklearke

U Španiji, vlada je odmah stavila moratorijum na nove nuklearke, a isključiće dvije napravljene po istoj tehnologiji kao i Fukušima Daiči. U vrijeme kad se sprovode ekonomske mjere štednje, narod želi da ne strepi barem od toga da ne eksplodira reaktor. Slično je i u Portugalu koji ima dvije elektrane.

Ukupno je 14 članica EU koje imaju nuklearne reaktore.Te će zemlje do kraja godine dozvoliti nezavisnim ekspertskim kontrolama da preispitaju koliko su bezbjedne po okolinu. Testovi će uključivati niz zamišljenih opasnosti, zemljotres, poplavu, teroristički napad, otkazivanje rezervnih sistema za hlađenje, produženi kvar na električnoj mreži koja hladi reaktore. Prema najavama Gintera Etingera, evropskog komesara za energiju, neće sve evropske nuklearke proći ovaj test.

Ali, mnogi misle da će se nakon toga testa, i nakon razumljive pauze zbog japanske centrale, industrija koja se bazira na nuklearnoj energiji opet oporaviti, svakako srednjeročno, ali – niko ne može planirati duže od toga. Dvadeset i sedam članica nijesu složne oko toga kojim strateškim pravcem nastaviti.

Ali to će ionako zavisiti od spoljne politike: ako Sjeverna Afrika i Bliski istok postanu primjeri demokratije, onda će nafta pristizati, a nuklearke se zatvarati. Ako se to ne dogodi, i ako se ne okrenemo uglju, i ako nad Sjevernom Evropom neće stalno grijati sunce i proizvoditi politički korektnu energiju, onda, čini se, Evropa ostaje na nuklearkama.

( Ines Sabalić )