Kreposno pravo

Ove godine se navršava sto i pedeset godina od ukidanja kreposnog prava u Rusiji. To je feudalni vlasnički model po kome su seljaci dijelili sudbinu zemlje. Žitelj sela je pripadao vlasniku, spahiji, kao i zemlja.

U kupoprodajnom ugovoru bi uvijek bila navedena površina zemlje koja je predmet ugovora, kao i broj sela i broj duša u svakom selu. Smatra se da je ukidanjem kreposnog prava prestao da postoji feudalni sistem u Evropi.

U drugim evropskim zemljama feudalizam je prestao nekoliko decenija ranije. Čitalac se može upitati čemu ovakav tekst. Neodoljiva je sličnost u ponašanju aktuelne vlasti u Crnoj Gori sa vremenom kreposnog prava.

Recimo, u privatizacijama kojima se privatnim kompanijama ustupaju neka područja i objekti, ali i sudbine naselja i ljudske sudbine vezane sa tim prostorom. Razlika je u tome što prije ukidanja kreposnog prava seljak, mužik, nije smio napustiti zemlju. Pripadao je spahiji, kao i zemlja.

Danas smo vezani drugačije, ali ne manje učinkovito. Primjera ima mnogo, neki su očigledni i javnosti poznati. Neki su prikriveni ili se tumače drugim uzrocima. Pogledajmo primjere kojima su obilježene sudbine većine građana.

I ne možemo uticati ni na to šta će uraditi vlast, niti šta će uraditi onaj sljedeći spahija koji je kupio naš prostor i duše koje pripadaju tu.

Recimo, decenije ulaganja u elektroprivredni sistem, počev od samodoprinosa, izdvajanja kroz cijenu energije, drugih načina finansiranja koje su sve, u krajnjoj liniji otplaćivali građani. Cio sistem je dio prostora.

Prodaja dijela toga sistema je prodaja i prostora i potrošača. Ali, naravno, to nije sve. Energetski sistem se neminovno i dalje izgrađuje i širi. Prodaje se nova teritorija, a sa njom i nove sudbine naselja i ljudi. Nove duše.

Očigledan, da ne može biti očigledniji, je primjer prvobitno predloženog plana “višenamjenskih akumulacija na Morači”. Kasnije izmjene i dorade, fina ruka, ponudile su razumnije varijante: nešto manje profita za koncesionara uz nešto manje štete za okolinu, a možda i nešto manje opasnosti za stanovnike Podgorice i Zetske i Bjelopavlićke ravnice.

Poplave iz decembra 2010. valja posmatrati kao dio vjerovatnog scenarija izmjene hidrološke situacije i budućnosti toga prostora. Ako se i učinilo da je tvrdnja o sličnosti sa kreposnim pravom pretjerana, eto očiglednog dokaza. Spahija nije imao odgovornost za živote i sudbine ljudi.

Elektroprivreda i država nemaju odgovornost za štete nastale od poplava. Prošlo je više od tri mjeseca kako su se vode povukle, a pitanje odgovornosti nije javno postavljeno. Skoro dvije nedjelje prije poplava moglo se djelovati.

Tada su već bile pune akumulacije. Kalkulacija profita od maksimalne proizvodnje energije nije sadržala i obavezu zaštite ugroženog područja i nadoknade eventualne štete. Kreposno pravo. Kmetovi nemaju gdje. Profit nastaje na ljudskom radu i sudbinama, ali ih ne štiti. Naravno, dok se neko ne sjeti da baš i ne mora tako.

Šta bi se, recimo, dogodilo kada bi hiljade građana koji su pretrpjeli štete tužili državu Crnu Goru i državu Albaniju, kao i elektroprivrede obje države. I tražili potpunu nadoknadu materijalne štete. Komisije za popis štete od poplava su završile rad. Država je obezbijedila 30 odsto od procijenjene štete.

Preostalih 70 odsto štete je sudbina. Metodologija procjene nije sadržala procjenu oštećenja ili ugroženosti konstrukcije objekta. Nadati se – neće biti uskoro zemljotresa kod nas? Da li je Japan toliko daleko ili se samo čini?

Govorimo o materijalnoj šteti: objekti, infrastruktura, zasadi, mehanizacija, stoka i dr. A trpljenje ljudi, kao i mužika u nekadašnjoj Rusiji, podrazumijeva se. Izloženost opasnosti i stradanja od vlage, hladnoće, epidemije, se ne računaju. Budimo srećni što smo živi.

Treba li navoditi primjere KAP-a i Željezare? Baćuška rođeni, svoja Vlada, prodao je. Nemamo kud. Plaćaj struju i za KAP – plaćamo. Plaćaj ratu kredita – plaćamo. Šta je sa bazenima sa crvenim muljem? Valjda neće, ne dao jaki Bog, kao u Mađarskoj.

Novi ministar nadležan za prostor, odnosno održivi razvoj i turizam, nedavno nas je obradovao viješću da završni radovi na Svetom Stefanu počinju najdalje u maju t.g. i da će Svetac biti otvoren za ovu turističku sezonu. Novi spahija se već duže ponaša kao da je uz Sveca zakupio i obalu na kopnu.

Očigledno mu može biti. Bespravni objekti su “već pokriveni planskom dokumentacijom”. Mužici u Paštrovićima su se usudili da osporavaju odluke starog i novog spahije. Naravno, niko ih ne štiti. Kreposno pravo. Vlada, kako se to popularno saopštava, šalje jasnu poruku investitorima – niko vas neće ometati, najmanje građani jer njih ne štiti niko. Doduše, nije baš sve kao nekad u Rusiji.

Neki pojedinci, neke novine ili neke NVO osporavaju pravo rođenog baćuške da tek tako prodaje zemlju i kmetove. Najnoviji slučaj Valdanosa. Baćuška rođeni se ljutnuo – tako se odbijaju strani investitori, važni strateški partneri.

A za to su krivi upravo te NVO, novine (srećom, ne sve) i neki slobodni mužici. A investitorima treba slati poruku kao i do sada – prostor je vaš, kupljen ili zakupljen, manje je važno. Kmetovi su vaši – ipak hajde da se uradi i neki socijalni program, Evropa nam stalno nešto gleda i prigovara.

Pitanje koje mi se nameće, da li bi se baćuška rođeni naš mnogo naljutio ako se kmetovi prošetaju 21. marta ispred parlamenta. Da li je šetnja za dan proljeća - okupljanje?

( Jelisava Kalezić )