Država u blindiranom džipu

Slogan je ključ, to je pozicija od koje se kreće i tu je poruka koja se razvija. Milov slogan je „Za stabilnost i napredak Crne Gore“.

Poenta slogana je da kad prekrijemo rukom ime, u ovom slučaju ime Mila Đukanovića, treba da prepoznamo na slijepo koji je njegov slogan, jer bi po pravilu advertising-a njegov slogan mogao da paše samo njemu i nijednom drugom kandidatu. Dakle, prva jača riječ u njegovom predugom sloganu je: „Stabilnost“. Po značaju je na drugom mjestu napredak.

Od kad je ušla u NATO Crna Gora se ponaša kao da joj je neko poklonio blindirani prsluk ili blind-košulju. Mirni smo spolja, ali to nije kraj našeg vica. Premnogo je bombi eksplodiralo u poslednjih mjesec dana. Država je uporno tvrdila da je među liderima u regionu kad je bezbjednost posrijedi, ali opet bum. U Podgorici, ne u zoru već pred dnevnik je eksplodirala bomba i raznijela momka u džipu. Imao je skoro isto godina koliko i autor ovoga teksta.

Sve što ta generacija kojoj je i stradalnik pripadao pamti i preživljava u svom dobu je čovjek koji se kandidovao za predsjednika po ko zna koji put, pamtimo Mila Đukanovića. To je sve što znamo, jer su Momo i Medo bili prolazni cirkuzanti. Milo se potrudio da nam dobro skroji sudbinu i da se zadrži u našoj sudbini.

To što je na vlasti više od četvrt vijeka, nije smetalo Đukanoviću da progovori o ovoj posljednjoj bombi i da nadmaši eksploziju svojom licimjernom izjavom. Rekao je između ostalog da se mora stati na put kriminalu i borbi klanova, ali je rekao i sledeću rečenicu koja navodi na gnusnu zamjenu teza: „Rat kriminalnih klanova ulazi u sve težu fazu i to stavlja državu pred dodatna iskušenja. Ipak to je prateći problem ubrzanog civilizacijskog razvoja i siguran sam da će Crna Gora smoći snage da iskorijeni i taj problem”.

To što je indirektno smrt još jedne osobe u Podgorici nazvao „pratećim problemom ubrzanog civilizacijskog razvoja“ navodi me da me bude sramota što njega nije sramota, a to se stručno naziva „transfer blama“. Jer, upravo nas taj čovjek vodi predugo da bi mogao da opravda situaciju vestern pištoljanja i bombanja u Crnoj Gori sa sporednim problemom kao nuspojavom zbog blago nama ubrzanog civilizacijskog razvoja.

Jer, razvija se i Švajcarska, razvijao se i Dubai pa nije bilo toliko mrtvih ljudi na ulicama.

Još veće licimjerje je izvještavanje da u toj zgradi gdje je poginuo momak živi i Obrad Mišo Stanišić. Treba da nas je briga što titualar kao on, predsjednik skupštinskog odbora za bezbjednost živi u zgradi gdje se bombom na parkingu likvidiraju mladići. Od njega nismo ništa manje očekivali. Treba da nas zanima to, da je taj poginuli imao porodicu, a da je još neko, bilo ko iz zgrade mogao da strada, a srećom nije.

Jer, valjda osim titula u ovoj Crnoj Gori u kojoj se ubistvo naziva „pratećim problemom ubrzanog civilizacijskog razvoja“ žive i neki ljudi koji sve što traže jeste da im država obezbijedi miran život, i da ih ne krade na svakom ćošku, tenderu i izborima.

Na kraju, iz upotrebe kao zdravicu možda treba izbaciti povik „Živjeli!“ jer sada to zaista zvuči kao čista provokacija.

( Đuro Radosavović )