Motaj, smotaj...

Vjerovatno je većini poznat način na koji je najmoćnija sila svijeta popularizovala marihuanu kao jedan od vidova oslobađanja od svakodnevnog stresa. Prvo su se, u dobro osmišljenim kadrovima na filmu, pojavile scene u kojima bračni parovi “najavljuju“ dolazeći vikend sa par dimova poznatih opijata, a nešto kasnije, ovaj već legitimni vid zabranjene zabave bio je kadriran čak i u osnovnim školama.

Prije nekoliko dana čuo sam od jednog prijatelja, koji inače odavno upražnjava ovaj vid “opuštanja“, zanimljivu priču. Poslije užasno napornog dana na poslu, odlučio je da sebi da malo oduška na ovaj način. Kada je došao kući svi problemi koje je sa sobom nosio izgledali su nekako manji i bezbolniji, a on smireniji i bez pretjerane napetosti.

Ali, u jednom trenutku ovog blagostanja zaboravio je gdje se nalazi. Okružen djecom i ženom, dakle pažnjom i ljubavlju, osjećao se, kaže, posebno lijepo. Ali, vjerovatno u nekom djeliću sekunde, koji u takvim situacijama zna predstavljati čitavu vječnost, nije znao ko su mu oni. I čime je takvu pažnju zaslužio...

Htio bih da vas upitam sljedeće: koliko puta ste, uvažena gospodo, bili u situacijama koje, ama baš nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa vama i vašom ličnošću, a sastavni su dio životne nužnosti, uslov preživljavanja?

Ako vas neko ili nešto zaustavi na ovaj način, i prene iz svakodnevne jurnjave, siguran sam da ćete biti u najmanjem zbunjeni i bez odgovora. Znam da je teško.

Pođimo redom. Stvari hronološki izgledaju ovako:

Rađate se, budite, odlazite na spavanje, jedete, pijete i sl. uglavnom po sili nekog spoljnjeg zakona. Jer, došli ste u svijet, u kojem “tako treba“! Istina, svi se trude da vam na neki način udovolje, opet onako kako oni misle da treba, prema svojim nahođenjima. Dakle, imate najveću pažnju onda kada je svijest o njoj potpuno odsutna.

Stvari se lagano mijenjaju kako dolazi do obrta na relaciji pažnja – svijest, u korist drugog pojma ovog čudnog niza. Vaša ličnost jača, kičma se uspravlja, pretjerana pažnja najbližih možda jenjava, jer tako sad vi hoćete, ali pritisci ostaju. Multipliciraju.

Bombarduju vas raznim nebitnim i manje bitnim informacijama, medijima i u školi, koje htjeli ili ne, morate pamtiti. I ne samo pamtiti. Takve stvari vas mogu odrediti trajno. Učiniti da se posebno osjećate, da budete nepokolebljivi, čak zadrti i osorni, ograničeni ili pametni, opet u zavisnosti od ličnog kapaciteta i onog što je njemu recipročno. E, tu već problem kulminira.

Prevaga u korist teze o racionalnosti ljudskih bića, fleksibilnosti i otvorenosti za nova saznanja prirodno je data, ali nije zadata. Stvar je slobode i izbora i opet je uslovnog karaktera. U svakom slučaju zahtijeva, a kao što se može vidjeti, ono što nije zadato teže prolazi. Poenta je u tome da, velika većina ne nauči ništa više nego što joj se usko servira i da, tek tako, zadovoljno i samodovoljno, šiba kroz život.

Na drugoj strani je manjina koja radi na sebi, obrazuje se i sprema za neko bolje sjutra. Život po svojoj mjeri dostojan ljudskim potrebama koje, opet uslovno, ne mjere svoj standard samo prehrambenom potrošačkom korpom obogaćenom sa par sapuna. Ali, ta razlika između manjine i ostatka svijeta ovdje ne mora ništa da znači. Diktatura nad potrebama vreba podjednako, uzima svoje, primorava i rastavlja na razlomke. Slična sudbina čeka, malo kasnije, na drugim ulaznim vratima svakodnevne nužnosti.

Kad osjetite potrebu da iskliznete iz roditeljskog zagljaja, pa vam se ta mogućnost učini izvodljivom, krećete puni elana u njeno ostvarenje, ali i kompromise koje ista stvar nosi sa sobom. Tražite posao i dolazite do onih pomenutih drugih vrata. Na određene kompromise naravno spremni ste, kao i na sve ono što se mora istrpjeti na nekom radnom mjestu, pored nekog frustriranog šefa, ili plastične šefice. Prag tolerancije u međuljudskim odnosima može biti na zavidnom nivou, i mora, ali ni to nije dovoljno.

Ako ste srećnik posebne vrste pa dobijete posao, u početku sve može izgledati sjajno i bajno, čak vam se učiniti kao svojevrsna pobjeda, ali... evo kvake koja kaže dalje nećeš moći, mali veseljače! Pobijedili ste šefa, čak i ispunjate zajedničke tikete sportske prognoze, udovoljili ste šefici, često je iznenadite nekim novim sajtom trač rubrika ili tumačenjem kineskog horoskopa za čitav mjesec... i opet ne ide. Dovoljno ste pametni da znate da ne morate glasati za partiju koja vas je zaposlila ali, nije dovoljno...Jednostavno vam dojadi, potrošite se, ili vam se smuči na sve. Ne možete više da podvaljujete, jer shvatate da je neko podvalio vama. Onda ostaje sistem da po njemu pljujete, na vašu žalost, opravdano, i što je najgore po vas, potpuno ispravno. Dođe vam da sve napustite, i kupite kartu u jednom pravcu.

Čini vam se nemogućim da i dalje doprinosite svim strukturama koje vas izjedaju, guše i mijenjaju, do neprepoznatljivosti. Ne samo da radite za bijednu platu, već održavate, čak i kvalitativno doprinosite postojećem stanju koje je u načelu vaša suprotnost.

Odlučujete se za radikalniji korak koji bi koliko toliko godio vašoj sujeti i skrenuo pažnju pretpostavljenih. Imate, obično, samo dva izbora: da iskoristite preostala dva slobodna dana godišnjeg odmora, koji inače traje tričavih sedam dana i sedam noći, ili da napravite neki bijeg sličan onom sa početka priče. Kako trenutni bijes jenjava čini vam se benignijim ovo drugo, tako bar izbjegavate sigurnu svađu ako vas neko doma čeka. O otkazu, naravno i ne pomišljate.

A sjutra, istim putem, istim obavezama, malo mamurni, i manje nervozni, skoro pa - zadovoljni. Spasili ste preostala dva slobodna dana, i dvije noći. I to je nešto! Emancipacija ili dobar trip...

( Ivan Radojičić )