Radnik nikšićke Željezare: Najteže je ostati častan

Miško Manojlović, pedesetdvogodišnji radnik nikšićke Željezare, donedavno je sebe smatrao pripadnikom srednjeg sloja. Danas ne zna gdje je njegovo mjesto.

"Ako se uzmu neki klasični reperi, trebalo bi da pripadam srednjem građanskom sloju na kome počiva društvo i da u ovim godinama, sa skoro 30 godina staža, razmišljam kako da promijenim auto, gdje ću na ljetovanje.

Umjesto toga, sistem i dešavanja u fabrici doveli su me u situaciju da razmišljam kako da ne slažem i ne prevarim. Prije četiri godine plata mi je bila preko 700 eura. To je onaj period kada vas iz banke vuku za rukav da uzmete kredit.

Obećavali brda i doline

Bio sam u poziciji da još živim sa roditeljima, iako sam od Željezare dobio lokaciju potkrovlja da tu napravim stan.

"Danas je, izgleda, makar kada su krediti i njihovo vraćanje u pitanju, teško ostati častan", kaže Miško Manojlović

Uz pomoć prijatelja uspio sam da porodici i sebi napravim komforan stan. Uložio sam novac koji nijesam imao. Zato sam uzeo kredite da vratim pozajmljeni novac jer je uz moju i uz supruginu platu, koja je tada takođe radila u Željezari, ostajalo dovoljno za normalan život. A onda odjednom sve počinje da se mijenja.

Obećavali mnogi brda i doline, a mi dobili sunovrat firme i nas samih. Zato i kažem - sistem od mene napravi lažova jer se plašim da koliko se god trudim da ostanem častan i pošten ne dođe vrijeme da žiranti budu morali da vraćaju kredite.

A danas je, izgleda, makar kada su krediti i njihovo vraćanje u pitanju, teško ostati častan. I to je ono što mi najviše smeta", priča Miško, otac dva studenta i jednog srednjoškolca.

Od limuna, do svinjskih polutki i jagnjadi

U Željezari, tačnije u Čeličani, gdje je prošao sve poslove u proizvodnji, a danas je sekretar tog pogona, počeo je da radi 1983. godine. Iako, kako reče, ni tada nije bilo pretjerano sjajno, plata je bila dovoljna da bude ekonomski nezavistan u pravom smislu riječi.

U gradu je tada iz ostalih firmi bila povika na željezarce, jer smo svaki dan nosili po neki paket hrane

Danas, skoro 30 godina kasnije, ponekad od oca penzionera uzme novac za cigarete ili gorivo.

"Porodicu sam zasnovao 1989. godine, baš onda kada je počela kriza ne samo u Željezari nego u cijeloj zemlji. Iako je tada bilo teško, velika inflacija, Željezara i njeni radnici su imali sreće.

Čak smo iz tih sankcija mogli da izvučemo povoljnost jer smo držali monopol nad proizvodnjom kvalitetnog i betonskog čelika na prostorima bivše Jugoslavije, tako da smo diktirali cijene i sve ono što smo proizveli mogli smo i da prodamo.

U gradu je tada iz ostalih firmi bila povika na željezarce, jer smo svaki dan nosili po neki paket hrane. A dobijali smo sve – od limuna do svinjskih polutki i jagnjadi.

Iako je bila inflacija imali smo dovoljno hrane i nije se osjećala kriza. Plata je bila 10-20 maraka, ali mi nijesmo bili gladni", prisjeća se Manojlović perioda za koji su mnogi smatrali da je najteži.

Opširnije u štampanom izdanju

( Svetlana Mandić )