Priča iz Reto centra, smještajnog centra za bivše zavisnike
Puno je liječenih narkomana. Međutim, vjerovatno je manje onih koji pronađu snagu u sebi da svoje loše iskustvo koriste da bi pomagali drugima, kao što to čine ljudi iz Reto centra za liječenje i rehabilitaciju zavisnosti.
U kući Reto centra, koja se nalazi nedaleko od Danilovgrada, trenutno boravi 12 momaka, bivših zavisnika.
Kada je ekipa “Vijesti” posjetila Reto centar, kuća je odisala čistoćom i urednošću.
Za higijenu su, kaže jedan od voditelja Centra Branko Car koji nas vodi u obilazak kuće, zaduženi svi.
Penjemo se na gornji sprat gdje se nalaze dvije velike spavaće sobe.
U sobama kreveti na sprat su zategnuti i sređeni.
Branko objašnjava da su takvi kreveti dio ,,taktike” kako bi 24 sata bili uz onoga koji je tek došao: na gornjem krevetu tako uvijek spava onaj koji tek dođe u Centar, priča Car, dok je na donjem njegov,,čuvar”, tj. ona osoba koja već duže vrijeme tu boravi.
Dok razgovaramo sa osnivačem Centra Andreom Bujasom, u kuhinji jedan od momaka, priprema ručak.
Bujas, pričajući o tome kako se finansiraju, navodi da obavljaju najrazličitije poslove: rade preseljenja, čišćenje, prikupljaju stari namještaj, sve što je ljudima višak u kući.
Kaže da rade i popravku uređaja i ponosno pokazuje radionice.
Naglašava da uzgajaju svinje, kokoške nosilje.
Kaže da će ubrzo da počnu da sade i baštu.
Kada se vidi takva energija, elan i pozitivan stav, kojim odišu momci iz Centra, niko ne bi pomislio da je riječ o bivšim zavisnicima.
Ko dođe sa željom da se promijeni - uspije
Pričajući o Centru, Bujas kaže kako zapravo “pomažu svojim primjerom”.
"Sami smo bili zavisnici. Najbolje znamo kroz šta se prolazi", kaže on.
Andrea priča o tome kako je deset godina bio heroinski zavisnik.
" Završio sam u zatvoru. Nema šta nijesam pokušao da se izliječim. Sve dok nije došao trenutak kada nijesam imao gdje dalje - ili da se promijenim ili smrt. Tako sam odlučio da se priključim Reto centru u Splitu", kaže Bujas.
Liječenje u Centru smatraju najbolnijim, ali i najefektnijim načinom liječenja, “skidanje na suvo”.
"U procesu odvikavanja ne dajemo nikakve tablete, niti bilo kakva sredstva za “skidanje”, a u Centru nema ni cigareta, ni alkohola", kaže Andrea.
Bujas navodi kako vrijeme detoksikacije provode sa zavisnikom.
"Ključni momenat u liječenju je misao “Ja hoću da se promijenim”. Treba uhvatiti taj trenutak. Mi smo hrišćanski Centar. Biblija je naš vodič", napominje Bujas.
Priča kako oni predlažu zavisnicima da ostanu godinu do dvije.
"Mogu vam reći da se 80 odsto ljudi koji prođu Reto centar ne vrate starom životu", kaže Bujas, ipak napominjući kako nema pravila. Kaže da je svako slučaj za sebe.
"Imali smo ljude koji se poslije šest mjeseci provedenih u centru više ne drogiraju. A znam za slučaj da ljudi provedu i po deset godina u centru, pa nastave da se drogiraju", nastavlja Bujas.
Kaže da će se ljudi koji dođu zato što “mama tako hoće”, zato što je “tata zaprijetio”, zato što je “sud tako odredio”, najvjerovatnije - ponovo drogirati.
"Onaj ko dođe sa iskrenom željom da se promijeni i koji kaže: “Uradiću sve što kažete” ima šanse da se izliječi", kaže on.
Ponovo normalan život
Ističe kako je temelj njegovog života vjera i napominje kako bez pomoći Boga, on danas ne bi bio živ.
"Vjera mi je pomogla. Sada živim normalnim životom. Oženjen sam i imam dijete. Imam i više nego što treba. Došao sam u 27-oj godini u Centar i mislio sam da ću završiti kao Džim Morison ili neko takav. Eto, živ sam", iskren je Bujas.
Napominje kako ni društvo, ni roditelji nijesu krivi što neko uzme drogu.
"Mi smo ti koji smo najodgovorniji. Ne možemo se voditi razmišljanjem npr. “Nemam oca ili majku, uzeću drogu”. Toliko je ljudi bez roditelja, pa ne počnu da se drogiraju. Smatram da je sve stvar slabog karaktera. Nemogućnost da se kaže 'Ne'”,priča Bujas.
Njegova poruka za sve one koji imaju problem sa zavisnošću je “Ima nade”.
"Toliko toga je rečeno sa te dvije riječi", kaže Bujas.
Pomoć i rad iz zahvalnosti
Branku Caru je veći problem bio alkohol, nego droga. Sa 16 godina je već imao sukoba sa policijom i završio je, priča, na prinudnom liječenju. - Uništio sam psihički osobu koju sam htio da oženim.
Jednostavno, nije mogla više da me trpi. Sada mi je žao zbog toga, mada mi je drago što se makla od čovjeka kakav sam bio - kaže Branko. U Centru je, ističe, naišao na ljubav i poštovanje koje nije zasluživao.
"Kada neko zbog vas ustane noću, jer vam nije dobro, to je božija ljubav u srcima", kaže on.
Danas kod momaka sa kojima radi vidi probleme koje je on imao. Pomaže i radi, kaže, iz zahvalnosti ljudima koji su se našli kada je njemu bilo potrebno.
Danas su uzori pogrešni ljudi
Nikola Rašović iz Podgorice, jedan od momaka koji boravi u Centru, priča kako je kao mali ostao bez roditelja. -
"Najmlađi, najviše razmažen. Nijesam znao šta je to loše”, kaže on.
Jednostavno se, priča, predao ulici. Idoli su mu bili ljudi koji su se drogirali i pili. Sa 14 je koristio marihuanu.
"Nije život da ustaneš, lijepo se obučeš i nadrogiraš se. Danas kada se probudim sa osmijehom, obradujem se što sam živ. Danas mogu da vidim da je život lijep", kaže Nikola.
Kada danas pođe kući i vidi djecu iz komšiluka kako sa divljenjem gledaju u njega, on, kaže vidi sebe kada je bio dijete.
"Tako sam i ja sa divljenjem posmatrao jednog narkomana, dok sam bio dijete. Danas su pogrešni ljudi uzori", zaključuje Nikola.
Roditelji kriju da im je dijete narkoman, jer se stide toga
U septembru će biti četiri godine od osnivanja Reto centra kraj Danilovgrada. Do sada je, kaže, u Centru boravilo oko trista ljudi. One koji su odavde, nakon što prođu krizu, šalju u centre tog tipa u Splitu, Zagrebu. U posljednjoj godini u Hrvatsku je na taj način otišlo 15 momaka iz Crne Gore. Kada je Crna Gora u pitanju, Bujas naglašava da ovdje bitku vode sa - stidom.
"Roditelji će sve uraditi da sakriju da im je dijete narkoman. Stajaće i štitiće ga sve dok im ne proda posljednju stvar iz kuće. Kada se odluče da nas pozovu telefonom da zatraže pomoć sa stidom pričaju o problemu", kaže Bujas.
Naglašava kako se njima za pomoć mogu obratiti djevojke i majke sa djecom.
"One neće biti smještene ovdje, uputićemo ih za Hrvatsku. Jedna djevojka i dvije majke sa djecom koje su odavde, poslali smo u naš centar u Trogiru", kaže Andrea.
Puno ljudi doživi poraz u životu, puno ljudi poklekne pred raznim izazovima, ali je malo onih koji uspiju da od poraza naprave pobjedu.
Ovi momci su to uspjeli.
Galerija
( Nađa Milović )