Oj, svijetla majska zoro

Nedavno je u jutarnjem programu javnog servisa gostovala organizacija koja nastoji da među mladima njeguje poštovanje državnih simbola Crne Gore. Naoko bezazlena vijest, međutim, u isto vrijeme otkriva činjenicu da u našoj zemlji mladi ne poštuju državne simbole u dovoljnoj mjeri.

U protivnom – ne bi bilo akcije „My love Montenegro“, a poštovanje državnih simbola bi se, kao i svugdje - podrazumijevalo. Nedugo zatim, intoniranje himne na jednom radničkom protestu nastavljeno je samo zato što je to zahtijevao sindikalni vođa, a ne zbog autoriteta državnog znamenja.

Nakon što su iza nas ostale decenije spaljivanja i gaženja zastava drugih, nama bliskih a „neprijateljskih“ naroda, čini se da se građani iz nekadašnje velike zajedničke države sve češće okreću protiv vlastitih znamenja i simbola, zastava EU ili stranačkih zastava vodećih partija. Pažljivom posmatraču društvenih prilika, a osobito onima koji vode zemlje, ovi građanski „migovi“ svakako ne bi trebalo da promaknu.

U psihologiji se patriotizam svrstava u sentimente, relativno trajne mentalne strukture koje predstavljaju spremnost da se emocionalno reaguje na neku situaciju. Umjesto što u Crnoj Gori imamo organizaciju za njegovanje patriotskog osjećanja, možda je bolje zapitati se čime se taj sentiment istinski podstiče i hrani.

Čini se da mladi, baš kao i radnici, na državne simbole sve češće gledaju iz ekonomske perspektive. Mnogima je možda teško uzdrhtati uz himnu ukoliko drhte od gladi i zime, ili se diviti zlatnoj ptici na crvenom plišu dok u džepovima nemaju ni prebijene pare, a ni perspektive.

Krivci su, dakle: urušena privreda i loše privatizacije, nemogućnost zapošljavanja i masovno gubljenje zaposlenja, diplome koje sve manje znače, korupcija o kojoj je konačno, mada prekasno, uspostavljen konsenzus vlasti i građana, duboka društvena raslojenost i sve manji broj građana sa iole pristojnom kupovnom moći.

Međutim, ukoliko smo dosljedni u „čitanju društvenih migova“, možemo se zapitati da možda organizacija za poštovanje državnih simbola ne predstavlja pokušaj da se jedan sentiment izdigne na nivo primarne emocije. I sa time smo odavno navikli da se susrećemo – od Titovih slika na zidovima negdašnjih učionica, do slika raznih prvaka na mitinzima, i ostrašćenih masa koje srljaju onamo gdje ih vode „inženjeri pristanka“.

Već i ovlašno ispitivanje stavova građana pokazaće da je sa poštovanjem državnih simbola stanje na sjeveru zemlje gore nego u centru ili na primorju. Bez obzira na naše nesrećne političko-nacionalne podjele, očito je da patriotizam zavisi i od toga što je na sjeveru stopa siromaštva četiri i više puta veća od one na jugu ili u centru. Pitanje je, stoga, šta uopšte mogu učiniti naši sportisti kad krenu po sjeveru sa državnim simbolima.

Međutim, i jug već doživljava svoje „hladne dane“. Najzad, ipak je na jugu ovdašnji oblik liberalnog kapitalizma, zasnovanog na čistom egoizmu, doživio svoj vrhunac. To će vam na osoben način potvrditi na desetine rampi na svim prilazima ka Starom gradu u Budvi i svestrano ljetnje čerečenje tog grada neodrživim, „privremenim“ turizmom.

Pokazaće vam to i ćutljivi ljudi u crnom – brojna obezbjeđenja raznih objekata, mahom praznih. Jasno vam je da je teritorija obilježena, da je „iskaišana“ interesima novca koji uređuju odrastanje današnje mladeži koja sve manje poštuje državne simbole. Iako država ne bi trebalo da bude nešto privremeno, jasno vam je da stepen „patriotskog zanosa“ raste samo kad se može naplatiti mogućnošću da zarađujete ne osvrćući se na druge i na njihovo pravo na zaradu.

Zbog toga će vam i na jugu mladi zapanjujuće često reći da ne osjećaju nikakav sentiment prema državnim simbolima. A ne bi trebalo, nikako ne bi trebalo, da bude tako.

Stariji će se sjetiti da je „čuvanje tekovina NOR-a“ u bivšoj domovini postalo posebno agresivno kada se „kapital“ tih tekovina istrošio i kada više nije mogao biti anestezija narastajućih društvenih tenzija. Kada su asketske idealiste i zaljubljenike u „pravdu i jednakost za sve“ počeli da zamjenjuju njegovani aparatčici u besprekornim odijelima, a pravda i jednakost počele opasno da uzmiču.

Stariji će se možda sjetiti da se poštovanje državnih simbola među mladima brani i ekonomskim argumentima, mogućnostima za učenje i rad, jasnim društvenim vrijednostima i snagom institucija koje nadilaze pojedince i njihove lične interese.

Zato je vijest o organizaciji koja u Crnoj Gori „njeguje poštovanje državnih simbola kod mladih“ svojevrsna dijagnoza, ili, u najboljem slučaju, aspirin kojim pokušavate da liječite neku tešku sistemsku bolest.

Jedna mlada Crnogorka ispričala mi je kako je u inostranstvu predstavila svoju zemlju video zapisom. Nije joj, kao ostalima, muzička podloga bila himna, već evrovizijska pjesma grupe „No name“. Nije posegnula za istorijskim stereotipima o čojstvu i junaštvu, već je odabrala humorističnih Deset zapovijesti, posvećenih lijenosti Crnogoraca.

A lijenost je objasnila činjenicom da je Crna Gora tako savršeno obdarena ljepotama, da i bez mnogo rada može svojim građanima pružiti blagostanje i čuvati sreću na njihovim licima. I dok su se u video zapisu ređali predivni predjeli i srećna lica, vijorile se zastave iz 2006. godine, Crna Gora se činila kao „obećana zemlja“, mameći oduševljenje stranaca i pomalo zavidljive poglede predstavnika susjednih država.

Eh, ti mladi baš znaju da vole svoju zemlju kad se od nje udalje.

( Božena Jelušić )