Bilbord popis

Popis nije samo statistika. Ova upravna procedura određena namjenskim zakonom ne pruža samo pojedinačne informacije o svakom pripadniku stanovništva određene teritorije, već u znatnoj mjeri određuje buduće ponašanje društvenih subjekata po određenim pitanjima (određivanje biračkog prava, promjena ekonomske politike, nove strategije političkih subjekata, ustavno-pravne ili konstitutivne inicijative etničkih ili nacionalnih zajednica koje čine nadpolovični broj stanovnika date zemlje i dr.).

Stoga, zarad što objektivnijeg sagledavanja određenih društvenih parametara i pravilne upotrebe odgovarajućih popisnih instrumenata, jedna od četri faze ovog procesa – priprema popisa, pored odgovarajuće legislative, obuhvata tehničko-pripremne radnje i određivanje pitanja koja će se naći u popisnici.

Međunarodna praksa nam ukazuje da pri odabiru pitanja za popis nema jasnih pravila, ali ona koja nemaju konsenzus relevantnih činilaca oko svoje namjene ili sadržine često su bila izbjegavana (npr. rasna pripadnost u Južnoafričkoj Republici, visina ličnih prihoda u SAD i vjeroispovjest kao ustavom zagarantovana kategorija kod demokratski zemalja). Treba istaći da su pitanja o maternjem jeziku, državljanstvu i nacionalnoj pripadnosti u određenim periodima nekih građanski razvijenih društava zbog svoje političke problematičnosti izostavljana.

Ne treba podsjećati da su navedena pitanja tematsko obilježje naše svakodnevice i jedan od najvažnijih segmenata naše političke scene. U našem slučaju vatru na ulje ne doliva samo slabo obavljena pripremna faza.

Šta više! Država u kojoj imamo neusklađeno izborno zakonodavstvo sa Ustavom i u kojoj ministar pravde ne sprovođenje pravnosnažne odluke o uklanjanju bepravno sagrađenog/postavljenog objekta obrazlaže time da treba “voditi računa o primjeni i posljedicama primjene prava” ne pruža valjanu pravnu garanciju za sprovođenje popisa.

Ovakvo bespravno stanje započelo je nesankcionisanim cijepanjem Ustava od strane poslanika ustavotvornog saziva i proteže se, na primjer, preko učestalog samovlašća vjerske organizacije čiji arhijerej, sa duhovnim imenom militantnog prizvuka, u svojim nastupima zadovoljava sve pojavne oblike govora mržnje. Nadalje, nedavno nasilničko rušenje spomenika koji oličava naše hiljadugodišnje postojanje, za koje i sam ministar odbrane kaže da je teroristički čin, i čija lokacija još pamti sličan, bombaški i antigrađanski napad s početka 90-ih na tamošnju džamiju ne oslikava ambijent u kome se građanin može slobodno izjasniti na popisna pitanja.

Ako država ne može uticati na strateška dokumenta zemalja u regionu koja skoro eksplicite najavljuju eventualne konstitutivne promjene kod nas (eufemizam za mješanje u naše unutrašnje stvari) i iskazati zbog dobrosusjetskih odnosa prigovor na sadržinu njihovih udžbenika, u kojima se dominatnom broju njenih građana negira istorijsko pravo na postojanje njihove nacije, onda neka bar obezbijedi valjani ambijent za održavanje popisa – bezbijednost i slobodu izjašnjavanja. Naravno, na ove zahtjeve pozivaju se oni koji ih urušavaju preko 20 godina.

Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. godini, iako usaglašen sa preporukama UN i regulativama EU, očigledno nam neće samo donijeti prijeko neophodne podatke za predpristupne pregovore sa EU (podaci o izračunavanju indikatora koji imaju uticaja na alokaciju finansijskih sredstava, upotreba novih vidova elektronske komunikacije, analiza razloga migracija i emigracija, zdrastveno stanje nacije, stepen razvijenosti kulture stanovanja i življenja, odgovarajući pristup razvoju ljudskih resursa i dr.), već i novo-stare dubioze i ponovno nas, na neki način, udaljiti od socio-ekonomske tematike. Građanska država i otvoreno društvo biće ponovno upitni.

Na kraju, pored onih koji će odgovor na pitanje o svom nacionalnom identitetu i maternjem jeziku potražiti na nekom od bilborda, iskoristio bih priliku da od čitalaca dobijem odgovor na sljedeća pitanja: kako je moguće da najmanje brojna nacija u regionu (sa brojnošću manjom od pola miliona pripadnika, što je ujedno svrstava među najmanjima u svijetu), koja i u svojoj, matičnoj zemlji po posljednjem popisu nema apsolutnu većinu, može da vrši proces tzv. “pocrnogorčavanja”?

Zašto njene nacionalne institucije (Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Matica crnogorska, PEN centar i ostale koje u svom nazivu imaju odrednicu “crnogorska”), koje inače nemaju seriozni pristup bilo kom državnom projektu i reaguju samo u sporadičnim slučajevima povodom hegemonističkih izjava iz Beograda (slične radnje iz ostalih susjednih “centrala” uglavnom i ne prepoznaju), primjereno ne reaguju na ovakva kontinuirana besumučna etiketiranja?

Ima li namjeru crnogorska vladajuća politička elita da, pored branjenja isključivo sopstveničkih interesa, do otpočinjanja popisa po neki put, onako bez štete po njih, odbrani ustavom zagrantovana građanska i nacionalna prava?

( Neđeljko Necko Đurović )