Reforme i ljudi

Crna Gora. Podgorica. Utorak. Osmi mart. Dan žena. Jutro. Ustajemo. Hranimo djecu. Oblačimo ih. Odlazimo na sedam dana ranije dogovoreni pregled i vakcinaciju djeteta. Ulazimo u lokalni dom zdravlja. Nailazimo na našu izabranu doktorku koja nam kaže da je danas sama i da ne može obaviti neophodan pregled prije eventualne vakcinacije.

Ljubazno nas obavještava da su „ sve medicinske sestre dobile otkaz“ pa su na nekom sastanku tim povodom. Na naše pitanje što da radimo kaže nam da nazovemo kasnije. Kada smo kasnije pozvali doktorka nam je saopštila da problem još uvijek nije riješen i da tek u petak možemo doći na pregled. Ipak, nije sigurna da će do tada sve biti riješeno.

Istog dana u jednom drugom domu zdravlja u Podgorici, fizioterapeutkinja, ljubazna i vrijedna osoba, radi propisane vježbe sa našim djetetom. Kaže da je danas na hodniku saznala da je dobila otkaz. Kazala je kako će i dalje dolaziti na posao dok joj nadležni ne saopšte zvaničnu odluku. Kada smo sljedećeg dana u dogovoreno vrijeme došli u dom zdravlja, obavijestili su nas da ona više ne radi i da nam zdravstvenu uslugu zbog koje smo došli ne mogu pružiti.

Uputili su nas na „socijalnog radnika“ u domu zdravlja u Bloku 5. Kasnije saznajem da su mislili na zaštitnika prava pacijenata, kojem se možemo obratiti jer u ovom domu zdravlja niko ne može da nam pruži više informacija i odgovori na naša pitanja! Kasnije shvatamo da su potpuno u pravu, jer o svemu ovome znaju isto koliko i mi.

Pokušali smo da kontaktiramo zaštitnika prava pacijenata, ali je njeno radno vrijeme na ovoj dužnosti završeno nešto prije 11.00 časova. Više informacija nisu imali ni u tzv. Call centru domova zdravlja koji postoji kako kažu „radi pravovremenog informisanja svih naših građana o svim bitnim pitanjima koja se tiču njihove primarne i ukupne zdravstvene zaštite.“

Govori se da je otkaze u podgoričkim domovima zdravlja dobilo preko 70 zaposlenih. Mahom žena. Istog dana. Osmog marta! Čestitka? Iznenada, bez najave, bez obrazloženja. Mnogi od njih su radili bez ugovora jer su im novi obećani, ali nisu formalizovani nakon isteka prethodnog.

Očigledno je da se ovdje radi o nepripremljenoj odluci onih koji rukovode domovima zdravlja. Tu im ne može pomoći ni tvrdnja direktora domova zdravlja kako je menadžment ovakvog tipa ustanova „izuzetno složen i višeslojan i zahtijeva izuzetnu posvećenost čitavog rukovodećeg tima i izuzetan timski rad.“

Druga mogućnost je da menadžmentu ovih zdravstvenih ustanova ipak nisu toliko važni ljudi. Ljudi koji su otpušteni, ljudi koji moraju da trpe izlive gnijeva nezadovoljnih pacijenata, ljudi koji su obećali određenu zdravstvenu uslugu koje sada nema, ljudi koji su pacijenti, ljudi koji su roditelji pacijenata...

Dakle, ovdje je prije svega problem što ti ljudi nisu znali da se planiraju otkazi, što ljekari koji prirodno zavise od drugog osoblja takođe nisu znali za otkaze, ali i to što pacijenti nisu obaviješteni o tome da određene zdravstvene usluge neće moći da dobiju u ranije ugovoreno vrijeme. Da stvar bude gora, niko ne može da sa sigurnošću obavijesti pacijente da li će i kada biti u mogućnosti da im pruže neophodnu zdravstvenu uslugu.

U svakom slučaju, neko će morati da odgovori na pitanje koje zdravstvene usluge pacijenti mogu da dobiju za novac koji izdvajaju za obavezno zdravstveno osiguranje. Da li će se taj obim usluga mijenjati od dana do dana, od mjeseca do mjeseca ili će se pacijentima obezbijediti blagovremena informacija i izvjesnost?

Možda je prava adresa za ovo pitanje ipak ministar zdravlja. Njegov posao bi morao da bude i nadgledanje onoga što se dešava u praksi pružanja zdravstvenih usluga. Drugim riječima, kako se javne politike u oblasti zdravstva sprovode na lokalnom nivou i kakve posljedice imaju na pacijente. Osim ako ovo što se dešava nije suprotno tim politikama. A ne bi trebalo, jer na internet sajtu doma zdravlja se kaže: „U narednom periodu snažno ćemo se baviti podizanjem i kontrolom kvaliteta rada u našoj ustanovi po dubini i na svim nivoima. Dobili smo precizne smjernice i jasna uputstva od Ministarstva zdravlja, tako da su već uvedeni novi mehanizmi sprovođenja navedenih aktivnosti”.

Pretpostavljam da postoji neko obrazloženje ove situacije. Na primjer, „reforme“, „racionalizacija“, „optimalizacija“, „modernizacija“ ili neko slično. Međutim, javne politike moraju podizati obim i kvalitet usluga, umjesto što idu na štetu pacijenata i ugleda državnih zdravstvenih ustanova. U suprotnom ostaće utisak da je Crna Gora zemlja sa najviše reformi po glavi stanovnika, ali bukvalno po glavi!

( Stevo Muk )