Crni labud

Dok jedni žele da vjeruju, drugi čekaju da vide, a treći već oko 80 dana ne dišu od nestrpljenja da premijer Igor Lukšić doživi demokratsku epifaniju, Uprava policije zabranjuje mirno, jednočasovno okupljanje crnogorskih građana i građanki ispred Skupštine zakazano preko Fejsbuka za 21. mart u 12 sati.

Time Uprava i njen direktor Veselin Veljović prilažu dodatan dokaz već toliko puta potvrđenom jednojajčanom bratstvu sa Upravom policije Saudijske Arabije. Jer i tamo su mirna okupljanja građana odnedavno zabranjena, a za svakodnevna kršenja građanskih prava “niko” nije kriv.

Ipak, Saudijska Arabija se, za razliku od Crne Gore, ne pretvara da je ono što nije, pa se može reći da, u metafizičkom smislu, bilježi određeno preimućstvo. Naime, to je jedna rigidna feudalna monarhija koja ne pretenduje da baštini savremene evropske norme i standarde, a kamoli da se u bliskoj budućnosti učlani u Evropsku uniju.

Čelnici saudijske policije znaju da im je jedina funkcija da brane diktaturu na vlasti i, bez pompe i govorancija, spremni su da hapse i biju one koji bi da tu državu demokratizuju. Ista je funkcija i čelnika crnogorske policije, ali je njihova dodatna misija i to da potcijene inteligenciju “svojih” građana jer su uvjereni da ovi ne vide goli pendrek iza retoričkih zaklinjanja, licemjernog “reformizma” i brda akcionih planova.

Naime, crnogorska Uprava policije, kao i drugi državni organi zaduženi za zaštitu ustavnog poretka, žive i rade u uvjerenju da građani ne samo da treba da bespogovorno prihvataju i ćute na sve njihove zloupotrebe, gluposti i laži nego i da ih smatraju zenitom državničkog umjeća i, naravno, “evroatlanske” prakse.

Jedan od mnogobrojnih primjera ovakvog javnog nastupa je i nedavno obraćanje Duška Markovića koji je u posljednjih godinu dana iz resora tajne službe avancao u resor javne pravde.

Naime, ničim izazvan, Marković poručuje policajcima, tužilaštvu i sudijama da nikoga od njih “ne smije da bude strah.” Time Marković, kao i Momir Bulatović u svjedočenju na suđenju za deportaciju bosanskih izbjeglica prije nekoliko mjeseci, kaže više nego što misli da je rekao. Jer, zašto bi bilo koga danas u ovoj državi bio strah?

Građanima duboko posvećena koalicija na vlasti, čiji je Marković izdanak, stvorila je optimalne uslove za prosperitetan, dugoročan razvoj crnogorske države.

Zdravstveni i obrazovni sistemi cvjetaju, nezaposlenost skoro da ne postoji, a mudrost vojničkih poteza ministra Vučinića i načelnika Samardžića opjevavaju avganistanski epovi. U kvalitetu svojih usluga i lepezi turističke ponude, Budva je nadmašila Monako. Svjetski ekonomski forum se naredne godine iz Davosa seli na Žabljak.

Američki eksperti za puteve sa ushićenošću na CNN-u daju intervju o tehnološkim iskoracima autoputa Bar-Boljari. I, zbilja, u ovakvim uslovima kako nekoga uopšte “smije” da bude strah da radi svoj posao, posao za koji je plaćen?

Griješi li dušu onaj koji zamjera Markoviću? Čovjek govori ono što vidi. Tako izgleda privatna Crna Gora iz njegove i vizure još stotinak crnogorskih familija. Ali za preostalih devedeset devet posto crnogorskih familija, ona je društvo građeno i izgrađeno na strahu, diskriminaciji i nasilju.

To je društvo u kome se zdravstveni i obrazovni sistemi raspadaju, nezaposlenost je premašila sve rekorde, a vojnici nemaju izbora nego da krvare u tuđim imperijalističkim pohodima da bi zaradili krov nad glavom.

To je država u kojoj su šira i uža gradska jezgra izopačena najezdom polupismenih “investitora”, a autoput postoji samo u glavama vladinih čelnika kao (još jedna) predizborna mahinacija. Crnogorska vladajuća elita opstaje na vlasti zahvaljujući strahu, a sada se tobože čudi što strah caruje nadzemljem kojim vladaju.

U stvari, strah je njihova moneta. Pa, i njih je ponekad strah. Da straha ne bude dovoljno.

Zbog toga i jeste zabranjeno mirno okupljanje građana ispred Skupštine. Međutim, istorija pokazuje da su, iako rijetki, mogući neočekivani obrti koji do temelja preoblikuju datu situaciju. Takva je i priča o crnom labudu koju u svojoj istoimenoj knjizi navodi američki profesor Nasim Nikolas Taleb.

Naime, stotinama godina Evropljani su vjerovali da postoje samo bijeli labudovi. Čak je postojala i poslovica “moguće kao crni labud.” A onda je u Australiji viđen jedan crni labud i istorija labudovske vrste je morala da se piše nanovo.

Isto tako će i istorija Crne Gore uskoro morati da uključi do sada nezamislivo dešavanje: demokratsku smjenu nesmjenjivog režima. Protestna okupljanja su važan dio ovog procesa. Dajmo im svoju podršku! Budimo crnogorski crni labud!

( Filip Kovačević )