Buđenje Bliskog istoka

Kada je demokratskim ustankom u Tunisu uspješno svrgnut stari režim, svijet je reagovao s čuđenjem. Demokratija odozdo u arapskom svijetu?

Nakon rušenja 30-ogodišnjeg režima Hosnija Mubaraka u Egiptu, uporištu Bliskog istoka, čuđenje se pretvorilo u neminovnost. Bliski istok se probudio i počeo da pristupa globalizovanom svijetu 21. vijeka. Region (osim Izraela i Turske) do sada je manje ili više propustio epohalni proces modernizacije svijeta.

Hoće li demokratsko buđenje arapskog i uopšte muslimanskog svijeta istinski prevagnuti ili donijeti promjenu samo u vrhu autoritarnih režima, hoće li dovesti do stabilnog poretka ili nastaviti sa haosom i radikalizacijom ostaje i dalje nejasno. Jedna je stvar, ipak, sada jasna: završila se era kada je ovaj prostrani region spavao dok su se ostali modernizovali.

Narodni ustanak će se, naravno, nastaviti. Bukvalno nijedna zemlja u regionu neće biti izuzeta, mada ostaje neizvjesno kada i gdje će se dogoditi sljedeća erupcija. Iran, Sirija i Saudijska Arabija su kandidati, a najviše teškoća će vjerovatno iskusiti Saudijska Arabija.

Za Izrael bi, isto, bilo mudro da se pripremi za epohalne promjene u regionu i pokuša da sa Palestincima i Sirijom što je brže moguće postigne mirovni dogovor. Ipak malo je vjerovatno da izraelska vlada posjeduje pronicljivost neophodnu za takav poduhvat.

Problemi su gotovo svuda isti (izuzev Izraela i Turske): političko ugnjetavanje, ekonomska nerazvijenost i mučno siromaštvo (izuzev u manjim, naftom bogatim zemljama), nedostatak obrazovanja, visoka stopa nezaposlenosti i ogromni demografski pritisci usljed veoma mlade i brzo-rastuće populacije.

Ovi problemi su, godinu za godinom, spominjani u izvještajima Programa za razvoj Ujedinjenih nacija. Štoviše, situacija se pogoršava zbog nekompetentnosti autoritarnih režima u regionu, koji nisu sposobni da svojoj omladini ponude bilo kakvu opciju osim represije. Stoga bilo je samo pitanje vremena kada će ovo bure baruta eksplodirati.

Fitilji su bile nove informacione tehnologije interneta i satelitske televizije, poput Al Džazire. Zapravo istorijska ironija je u tome što nije američka tvrda sila – poput one primijenjene u Iraku – potpomogla ovu demokratsku revoluciju, već prije njena blaga sila – Tviter i Fejsbuk – koja je za vrijeme Džordža V. Buša i njegovih neokonzervativnih savjetnika bila u velikoj mjeri anatemisana. Čini se da je Silikonska dolina moćnija od Pentagona.

Ova digitalna sredstva iz SAD postala su instrumenti za trans-arapsko/iranski ustanak mladih za slobodu i demokratiju. Iako mnogo toga na Bliskom Istoku nedostaje, beznadežnih mladih ljudi ne fali, a njihov broj će narednih godina nastaviti da raste.

Zaista, bez obzira na sličnost događaja sa Tahrir trga u Kairu sa Parizom maja 1968. godine i padom Berlinskog zida 1989, bilo bi preuranjeno objaviti da je sloboda prevagnula. To će u velikoj mjeri zavisiti od toga kako će Zapad sada reagovati jer sada se ne radi samo o zbacivanju tiranina, već o dubokoj transformaciji i modernizaciji cijelih društava i ekonomija. To je ogroman posao.

Štoviše, u poređenju sa Istočnom Evropom 1989, Bliskom istoku ove 2011. nedostaju spoljne strukture sa stabilizujućim efektom - kao što su NATO i Evropska unija - koje bi mogle uticati na domaće reforme nudeći mogućnost članstva. Napori za ovu ogromnu transformaciju moraju poteći iz ovih društava a to je po svoj prilici previše tražiti.

Transformaciji Istočne Evrope nakon 1989. Trajala je puno duže i koštala je puno više nego što je prvobitno predviđeno. Bilo je puno ljudi koji su se izgubili tokom ove transformacije, a organizatori demokratske revolucije nisu nužno bili oni koji su mogli pogurati demokratski i ekonomski razvoj. A tu je i iskustvo ukrajinske „narandžaste revolucije“ iz 2004. koja je par godina kasnije propala zbog otuđenja, nekompetentnosti i korumpiranosti njenih lidera.

Skupa, ova ograničenja i analogije nagovještavaju da Zapad, naročito Evropa, treba da se fokusira na dugoročnu pomoć demokratskom i ekonomskom razvoju u preporođenim zemljama Bliskog istoka, ali i na partnerstvo sa svim snagama koje podržavaju demokratizaciju i modernizaciju njihovih zemalja. Zapad ne može, kao po običaju, dalje nastaviti sa realpolitikom.

Ovi zadaci traže velikodušnost kako finansijsku tako i onu druge vrste (mogućnosti da se putuje su, na primjer, bile od ključne važnosti za učvršćivanje demokratskih težnji Istočnih Evropljana nakon 1989.), i za njihovu realizaciju su potrebne decenije, ne godine, upornosti. Drugim riječima, uspjeh će biti skup – veoma skup – što neće biti ni najmanje popularno tokom aktuelne ekonomske krize. Ali demokratija koja se ne pretvara u uobičajenu pojavu je demokratija koja je osuđena na propast.

Ekonomska pomoć, otvaranje tržišta EU i SAD, strateški energetski projekti, pravni i ustavni savjet i saradnja između univerziteta spadaju među resurse koje Zapad mora obezbijediti ukoliko želi da doprinese uspjehu demokratskog buđenja Bliskog istoka.

Ukoliko ovo buđenje propadne, rezultat će biti radikalizacija širom regiona. Ne smije se vratiti na pređašnji status kvo. Duh je izašao iz boce.

Autor je bivši njemački ministar inostranih poslova i vicekancelar od 1998. do 2005; bio je lider njemačke partije Zelenih gotovo 20 godina

Copyright: Project Syndicate 1995–2011.

( Joška Fišer )