Izložba Toma Pavićevića u Umjetničkom paviljonu

Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, sredinom februara ove godine, organizovalo je u Umjetničkom paviljonu u Podgorici izložbu crnogorskog slikara Toma Pavićevića (1952).

Pavićević je završio Višu pedagošku školu, smjer likovno vaspitanje u Nikšiću.

Do sada je priredio dvadeset dvije samostalne, a učestvovao je na preko stotinu kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.

Dobitnik je više nagrada među kojima: nagrada "Slikari svome gradu", Titograd (1979), nagrada "Milunović, Stijović, Lubarda", Tradicionalna izložba ULUCG-a, Podgorica (1990, 1996, 2010). Član je ULUCG-a od 1978, stalno živi i stvara u Podgorici.

Aktuelnu izložbu prati kolorni katalog sa uvodnim tekstom istoričarke umjetnosti Ljiljane Karadžić.

Petparačke priče

U reprezentativnom izložbenom prostoru Udruženja, Pavićević je javnosti prezentirao specifičnu instalacijsku postavku pod nazivom "Petparačke priče" u kojoj su protagonisti sedam velikih slika na zidu, djelovi islužene vojničke opreme razbacani po sali i jedna lutka u kostimiranoj maskirnoj uniformi ispod udarnog zida.

Naizgled, i ovog puta onaj stari dobri Pavićević, bez naglih zaokreta, koji se u glavnom gradu gotovo svake godine predstavlja novim radovima. Međutim, promjene su bjelodane i eksplicite prisutne na sceni.

Ranije, Pavićević je svoje vrlo snažne intuitivno-impulsne vizije isključivo prezentovao svojim slikama i crtežima na zidnim površinama, a u ovoj recentnoj postavci angažovan je neposredno i izložbeni prostor čime je sasvim zaokružena scenska prizornost.

Pavićević ostaje potpuno konzistentan u globalnoj tematskoj ravni, u središtu njegovih opservacija i dalje su militantnost i posljedice ratnih vihora, te njegova nezaobilazna i opsesivna tema, erotika i sladostrašće, jednom riječju nasilje i seks, suprotstavljene i daleke, ali danas na mnogim nivoima vrlo bliske i nerazdvojive atributivnosti.

Grozomorni vihor rata

Kada se raščlane i pažljivije analiziraju reperni činioci instalacijske postavke, može se konstatovati da je Pavićević svoje ratne predstave doveo do stripovske, sublimatorno-simplificirane atributivnosti.

Na njegovim gigantiziranim crtačko-slikarskim predlošcima, simbolično i usmjeravajuće, perspektivno su poređane glave bojovnika, multipliciraju se redovi silnika, marširaju militantne skupine, a okrutni bat čizama miješa se sa grcajima stradalih. Nakon pogroma, ostaju paćenici, obeščašćeni, nezbrinuti, siročad, stradalnici, umišljenici, lutalice.

Da bi eksplicite dočarao taj grozomorni vihor rata, Pavićević je shvatio da ga je najadekvatnije i najneposrednije bolje predstaviti autentično-simboličkim rekvizitima, od bilo kakvog oslikanog prizora.

Upravo zbog toga, ispod svake portretno-oslikane predstave militantnih moćnika, neposredno su po podu razbacani ranci, šatorska krila, jakne, čizme, cokule, rukavice, gas-maske, porcije, čuturice, korbači.

I nadasve, kao udarna poenta, u centru zbivanja na patosu, položena je pod punom ratnom opremom, nastradala i nemoćna dječija lutka ukočenog pogleda, a kao krešendo svega, naslovnica (Petparačke priče), daje ukupnoj instalacijskoj postavci nonšalantnu, produhovljenu multidimenzijalnost.

Pavićević je i ovom prilikom, eksplicite i autentično izrazio svoje vlastite zebnje, snoviđenja i podrugljivo-turobne vizije, a njegov osobeni likovni vokabular, uvštava ga u istaknute protagoniste crnogorske moderne.

( Slobodan Slovinić )