Tri asocijacije na NATO

Poznata je praksa da se popunjavanje medijskog prostora vrši po političkoj potrebi. Tako smo svjedoci da se uspavana rasprava o članstvu Crne Gore u NATO, polako ali sigurno budi iz dubokog i namjerno izazvanog sna.

Realnost je takva, ali to nikako ne znači da je svi zajedno ne treba da se mijenjamo. Postoje brojne asocijacije na spominjanje skraćenice NATO, i one se kreću od standardnih: rat, mir, bezbjednost, vojska, Avganistan, SAD, partnerstvo, neprijateljstvo, agresor i slično.

To je ono što prosječnom građaninu Crne Gore prvo pada na pamet što je uistinu prirodno stanje svijesti. Da bi debata mogla da bude kvalitetna i učinkovita, ponekad treba napustiti ono što nam nameću kao „glavno jelo“ i pristup treba izabrati „à la carte“.

Važna je identifikacija „tri tačke“ ili „tri asocijacije“ koje su, po meni, bitnije za pravilan razvoj debate o učlanjenju, a o kojima se svjesno manje govori, da ne bi slučajno ugozile kampanju. To su prije svega 1999. godina, Srbija i Rusija.

Na prvi pogled sve tri asociraju na negativnu kampanju, odnosno na argumente koji više govore „protiv“ nego „za“ učlanjenje, ali zašto bi se sa time morali složiti kada možemo razmišljati i drugačije.

Godina 1999. je najveća prepreka da se ljudi u Crnoj Gori odluče da ulasku naše zemlje u Alijansu daju zeleno svjetlo. Logično i pošteno. Ali, ukoliko se poslužimo jednom drugom još logičnijom relacijom, ubrzo ćemo shvatiti da nijesmo u pravu. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije potaknuti ekstremnim nacionalizmom i izraženim šoviniznom, kulminirali su u opšti sukob koji je dobio obrise „belum omnium contra omnes“.

No život je na svu sreću, i pored neizmjerne tragedije, nadživio i ovu istorijsku katastrofu i nepravdu. Naprosto, svi smo morali krenuti dalje i ne dozvoliti da nam zarobljena prošlost bude jedina karta za budućnost. Polako, skromno, pa što da ne kažemo i neiskreno, stvari se vraćaju u normalu. Tražiti krivca, to nikada ne treba prestati, ali graditi zajedničku budućnost, to je prije svega, naša obaveza.

Slično je i sa 1999. - naš protest je prihvatljiv, traženje krivca na jednoj i drugoj strani - korektno, ali uspostaviti kontakte i pokazati tolerantnost - obaveza je svakog čovjeka koji u greškama drugih prepoznaje samoga sebe. Dakle, 1999. ne treba da bude prepreka dijaloga, već njegova polazna tačka, isto kao što je to bilo i sa državama u okruženju ili sa njihovim narodima.

Srbija je druga, prividno „negativna“ asocijacija. Naglašena srbofilija koja je prirodna i istorijska kategorija, nikako ne smije biti faktor i negacija učlanjenja Crne Gore u NATO. Zašto? Prvo, Srbija i sama uspostavlja dobre kontakte sa Alijansom.

Oni su u posljednje vrijeme sve bolji, u prilog čega govore i najnovije aktivnosti oko organizacije samita u Beogradu. Raduje i to da je zvanična Srbija podržala evroatlatnski put Crne Gore.

Čak i da je suprotno, a nije, Srbija ni u kom slučaju ne treba da bude presudni faktor u odlučivanju o diplomatskim prioritetima naše zemlje. Mi smo, valjda, sa tim raskrstili jednom za vazda. Crna Gora treba da bude ta, koja kao prirodni partner Srbije, treba propagirati njen ulazak u NATO, kako bi balkanski krug bio zatvoren, ne samo politički, već prevashodno - BEZBJEDNOSNO! I na kraju, bilo kakva odluka Srbije mora biti poštovana, isto kao što se mora ispoštovati i svaka odluka Crne Gore koja mora sama štititi ono što je njen nacionalni interes.

Dakle, Srbija nije i ne treba da bude prepreka crnogorskog učlanjenja u Alijansu, jer ne možemo dovijeka razmišljati tuđom glavom. Što prije ovo shvatimo, to će negativna asocijacija postajati sve pozitivnija.

Treća „asocijacija“ je Rusija. Slično, pored srbofila u Crnoj Gori su uvijek postojali i rusofili, što je takođe prirodno i ni u kom slučaju nije loše, naprotiv! Složili se mi ili ne, Rusija je potakla interesovanje da NATO što prije primi Crnu Goru u članstvo. Kako? Izlivanje ruskog kapitala u našu zemlju, pobudilo je zanimanje Zapada, jer se geopolitka nekada vodila osvajačkim ratovima koji su vođeni fizičkom silom, a danas moderno i suptilno, kapitalom i investicionim projektima.

Tako je geopolitka postala geoekonomija. Sa druge strane, Rusija, iako je oduvijek predstavljala pandan cijelom NATO-u, sa istim je u sve boljim odnosima i njihova saradnja ima tendenciju poboljšanja. Argument da bi njima zasmetalo da Crna Gora postane članica stoji, ali ne stoji da bi ona od toga pravila bilo kakvu dramu, prevashodno zbog činjenice da svaka ozbiljna država zna da joj trebaju prijatelji i unutar Saveza.

Zato, Rusima hvala na pomoći, a prijateljstvo ostaje da se unaprjeđuje i čuva.

Postoje i druge „negative tačke“, ali o njima ćemo nekom drugom prilikom, za sada samo poziv da ne prihvatimo olako niti argumente za, niti one protiv. Jer, ponekad ili često, u životu, ono što mislite da je loše za vas, ispadne dobro, i obratno.

Tako je i sa ovom debatom oko učlanjenja, valjda će i oni koji je vode shvatiti da nije sve onako kako oni misle da jeste. Prepoznali su to čini se i sami, a evo im dobre prilike da „tačke razdvajanja“, proglase za - tačke spajanja i temelj budućeg dijaloga sa građanima! Ni njima ni NATO-u ne treba propaganda, nego činjenice, a one uvijek podrazumijevaju istinu, kakva god ona bila!

( Dritan Abazović )