Ćanova pitanja

Čitajući tekst u "Monitoru" o 101 pitanju Stanislava Ćana Koprivice tadašnjem premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću, preplaviše me različita osjećanja.

Ponos, jer sam ga poznavao, sarađivao i učio od njega.

Sramota, jer ga je demokratska i suverena država Crna Gora za kojom je patio, za koju se borio i za koju je živio, zaboravila.

Tuga, jer među današnjim crnogorksim "biznismenima" nema nikoga ko mu je do članaka.

Sjeta, jer se sjetim njegovih riječi da je iskrena ljubav prema Crnoj Gori uvijek nezuvraćena i prokleta.

Radost, jer se sjetim njegove opčinjenosti Crnom Gorom, ljudima, a posebno lijepim ženama.

Inat, jer je uvijek govorio da rad i znanje, na kraju moraju pobijediti i da je dužnost svakog poštenog Crnogorca da se bori do kraja.

Bijes, jer da se danas Ćano pojavi u ovoj Crnoj Gori, napustio bi je odmah, jer ovo nije ta Crna Gora iz njegovih snova i vizija.

Crna Gore je prokleta. Oni koji je vole i spremni su da se za nju žrtvuju, koji znaju, mogu i hoće, po pravilu budu od nje same ignorisani, kažnjeni i odbačeni. Crna Gora bira lidere koji su najsličniji njenoj kulturnoj i moralnoj matrici.

Crna Gora neće Anta Markovića i njegov reformski pokret koji "obećava znoj i suze, ali ne i krv". Neće Ćana Koprivicu i "Monitor" koji govore o potrebi demokratizacije, emancipacije i evropzeizacije Crne Gore.

Crna Gora neće svoju slobodu, pravo i pravdu, ekonomski razvoj, prozivodnju, štednju, investicije. Crna Gora neće da je vode njeni najbolji, najpošteniji, najobraozvaniji, najsposobniji sinovi.

Crna Gora neće istinske pomiritelje i patriote, neimare i dobre ljude, kao što je bio Ćano. Ne, Crna Gore hoće prevarante, manipulatore, kriminlace, lopove, ratne zločince.

Neće red, rad, disciplinu, napredak, moral i odgovornost. Đukanović je lakše objasnio Crnogorcima da zakoni ne moraju da važe za pripadnike vladajuće klase, da su oni koji kritikuju pogrešnu politku vlasti "domaći izdajnici i strani plaćenici", "sramotni ljudi" ili "krvožedni novinari", "seoska lupetala" ili da im makar treba "posebna porodična ili medicinska briga".

Vrlo lako je Đukanović ubijedio Crnogorce da je šverc opravdan i da su šverceri i kriminalci u suštini "patriote" jer 1 odsto od njihovog plijena ostavljaju i državi, da je u interesu države da se rasprodaju svi prirodni i stvoreni resursi i da Crnogorci treba da budu ponosni što su od inženejra, majstora, vrijednih radnika, postali konobari, trgovci, čuvari parkinga, radnici u kladionicama, kuriri droge, prostitutke, perači prljavih para, reketaši i zelenaši.

Ćanova Crna Gora je bila zemlja radnih i poštenih ljudi koji povećavajući lično bogatstvo uvećavaju i bogatstvo nacije i države. Zato je otvorio veliko tržište SSSR-a za Crnogorce i naša preduzeća, davao im velike i teške poslove i obezbjeđivao hljeb (i so pored hljeba) za hiljade i hiljade crnogorskih radnika. Poslovi su bili teški, ali je zarada bila dobra. Ćano je vjerovao da je njegova misija da pravi pare, i za sebe i za svoju porodicu, ali i za svoju Crnu Goru.

To je ono što svjetlosnu godinu razdvaja Ćana od Mila i Milovih tajkuna i mafijaša. Znao je stari (ovdje bi se sigurno naljutio da ovo pročita) neimar i privrednik, da se ne može sve u svoj džep i stomak strpati i da svaki odgovoran biznismen mora da dio svog bogatstva vrati zemlji koja ga je iznjedrila. Mnogo prije Gejtsa i Bafeta, Ćano je odvajao i ulagao u pomoć, slabašnoj crnogorksoj suverenističkoj opciji. Ova i ovakva Crna Gora ne treba da se sjeća Ćana. On bi je prezirao, jer se nije za takvu borio.

"Koliko se ljudi i djece u Crnoj Gori drogira", "Da li imate informaciju od Vaših službi koliko droge ide u tranzit, a koliko ostaje u Crnoj Gori", "U kojoj mjeri se razvija korupcija u Crnoj Gori i Jugoslaviji", pitao je Ćano Mila 1996. godine. "Koliko god je slika o Crnoj Gori sumorna, toliko su joj zamračene perspektive ukoliko kretanje nastavi ovim tokom" upozoravao je mudri patriota Ćano.

Nastavila je, Ćano, i došla skoro do kraja puta 2011. godine. I danas poslije 15 godina, teško da mogu smisliti bolju poruku od one koji si ti poslao: "Ništa se neće postići ukoliko svako ne pronađe svoje mjesto i ukoliko svi ne pokažemo dobru volju i spremnost da podnesemo odgovornost za ono što činimo ili ne činimo. Naprijed možemo samo ZAJEDNO." Amin.

Pogrešnim izborom 90-ih godina, Crna Gora je odlučila da je vode prevaranti, kriminlaci, neznalice i nemoralni lideri. Ćano je postao izdajnik, a Milo patriota. Crnogorci su postali sirotinja, poltroni i kriminalci, a Milo najbogatiji političar Evrope. Ipak, dragi Ćano, i poslije 20 godina, meni je čast i osjećam se dobro i ponosno, što sam bio s tobom, a ne sa ovim drugima.

U Boga se nadam da ćemo uspjeti da promijenimo Crnu Goru, da bude makar približno onakva kakvu si je ti zamišljao. Da mladi ljudi rade i žive dobro od svog rada. Da ne bude droge i kriminala, Da zemlju vode časni i stručni ljudi. Da se radi, stvara, raduje, živi i voli. Da se priča o najboljim đacima, umjetnicima, sportistima, pronalazičima, humanistima. Takva Crna Gora će imati moralnu obavezu da te se sjeti i oduži. Nekom ulicom, školom, fondacijom, spomenikom, državnom nagradom za preduzetništvo. Od ove i ovakve ne očekuješ ništa.

( Nebojša Medojević )