Šarmiranje

Dragi naši novinari,

To što smo vas vrijeđali, šamarali, tukli, tužili – zaboravite, jer mi sada želimo parnerstvo sa vama, jedna je od poruka novog premijera i Vlade u susret “ružičaste” crnogorske stvarnosti u budućnosti.

Razlog je jednostavan - rekonstruisana je Vlada, stari ostali, mlađani pristigli - jedino se retorika promijenila. Nekako se upristojila javna komunikacija sa medijima, nevladinim sektorom, građanima, fanovima... Zovu na doručak, ručak, kaficu...

Valjda zbog toga što na čelu kolone više ne stoji Milo Đukanović, već njegov doskorašnji prvi saradnik, mladi Igor Lukšić.

Novi premijer nakon stupanja na funkciju obećao je zaštitu novinara i podršku slobodi medija. I, za razliku od svog prethodnika, za tili čas promijenio odnos države prema novinarima - retorikom.

Za razliku od Đukanovića, koji je pri kraju posljednjeg premijerskog mandata pokazao zavidan nivo mržnje prema pojedinim medijima i novinarima, Lukšić se ne bavi analizama ko je “neostvaren, zaludnik”... Lukšić gradi partnerski odnos sa medijima tako što za sada, uglavnom, promoviše osnovno ljudsko pravo - promovisati sebe. Ne zaostaju ni pojedini ministri “preporođene” Vlade. I tako sve do prvog konkretnog koraka, hoću reći zahtjeva u prilog zaštite novinara.

Naime, Vlada i resorni ministri pozvali su nevladin sektor da im konkretnim predlozima zakonskih rješenja pomognu da Crna Gora zadovolji evropske standarde. Akcija za ljudska prava je predložila da novinari u zakonu dobiju status službenog lica.

To bi vam u prevodu značilo da bi, konačno, neko morao da završi pred krivičnim sudom, ako kojim slučajem ošamari novinara, izvrijeđa ga, prijeti mu, gađa čim stigne, omalovažava, što se, naravno, u Crnoj Gori nikada “nije desilo” jer premijer i ministri za to nijesu čuli.

Novinari i njihove kolege fotoreporteri mogu, međutim, da se podiče tim “bogatim iskustvom” u zemlji i starog i novog premijera.

Do pisanja konačne verzije Akcionog plana za ispunjavanje sedam ključnih uslova, te informacije očigledno nijesu stigle do “rekonstrusane” Vlade pa se zato predlog Akcije za ljudska prava nije našao u tom dokumentu.

Ipak, računam, pošto godinama unazad ispisuju akcione planove za akcione planove, pisaće se još neki, pa možda i novinari zalutaju u jedan - makar tehničkom greškom.

Možda se u njemu nađe i strategija po kojoj će neka buduća Vlada otkriti naručioce ubistva urednika “Dana” Duška Jovanovića, napadače na direktora “Vijesti” Željka Ivanovića. Možda će se upisati formula po kojoj su novinari Mladen Stojović i Tufik Softić malo sami sebe tukli dok se(be) nijesu onesvijestili.

Doduše, Vlada je tek rekonstruisana i trebalo bi im dati vremena, a i novinari bi trebalo da za nju imaju razumijevanja, tek su promijenili raspored starih fotelja.

Za respekt je Milo Đukanović koji je, suprotno Lukšiću, bio i ostao dosljedan svojim emocijama prema medijima. Nije skrivao da bi u pojedine najradije stavio “ključ u bravu” kao najblažu varijantu revanšizma za ono što i kako o njemu pišu. Suviše dugo je svako malo poručivao da neće biti zaštitnik novinarima, čak ni onima koji su bili po njegovoj mjeri.

Nakon “partnerskih odnosa” iz ranih godina, dok nije stekao životno i političko iskustvo i “partneri” mu postali teret za nesmetano vođenje države ka boljem sjutra, Đukanović je slao do kraja iskrene poruke da je radio ono što je i mislio kada je o novinarima riječ.

Iz novinarskog ugla, Đukanović je svaku poruku učinio istinitom, a Vašim porukama gospodine Lukšiću povjerovaću tek kada moj rad zaštitite zakonom.

Za ozbiljne probleme nije dovoljno šarmirati partnere, iako ste nedavno objasnili starim ministrima i mladim saradnicima da i to dio uspjeha.

( Dragana Babović )