Diletanti na sceni

Preduslov za prihvatanje mitova je neznanje o istorijskim i jezičkim činjenicama. Tipičan mit svakog nacionalizma jeste da je vlastita nacija bila paćenik i žrtva izložena istorijskim nepravdama koje je danas potrebno ispraviti. I Hitlerova nacistička propaganda koristila je nacionalističku ideologiju žrtve. Nacionalizam pri suočavanju sa osporavajućim činjenicama odgovara adutom – ulogom žrtve.

On nudi dugu listu istorijskih ponižavanja, političkih i kulturnih uzurpacija od strane okupatorskih i unifikatorskih sila (čitaj srpskih) koji su našu naciju pokušavali uništiti, zatrijeti, asimilovati.

Uprkos sili nacija – žrtva, kao i njen jezik- žrtva, vjekovima je odolijevala, ostala vjerna svojim precima i porijeklu, sačuvala svoju suštinu, vjeru i običaje, te čiste duše čekala dan povratka svog otetog suvereniteta i svoje potisnute slobode. Naravno da se ponešto sa te liste oslanja na istorijske činjenice, ali od toga ne treba praviti mitove, niti to smije biti uzrok za nastanak nacionalizma.

Pripisivanje uloge žrtve vlastitoj naciji ide naporedo s propisivanjem uloge dežurnog krivca drugoj naciji. Zajednički neprijetelj i stalna opasnost od njega integrativni je faktor i djeluje na grupu kao vezivno sredstvo.

Ne čudi zato definicija nacije kao zajednice koja zbog istorijske zablude vjeruje u zajedničko porijeklo i ima zajedničkog neprijatelja. Nacionalizam uključuje jezik kao centralni simbol nacionalnog identiteta, a mit o srpskom jezičkom unitarizmu, razvijen kod nas i u Hrvatskoj, stvorio je zajedničkog neprijatelja prijeko potrebnog nacionalizmu.

Ovo je ujedno i odgovor na pitanje otkud u standardizaciji crnogorskog jezika toliko Hrvata, čemu treba dodati i finansijski motiv, visoki honorari za uloženi „trud“ i „pomoć“. Od srpskih unitarista i asimilatora crnogorski jezik je prognan, odbjegao je, tako ga nacionalisti definišu kao izgnanika koji traži svoje neotuđivo pravo da se vrne doma, a onda ga tek pristiglog iz azila i XIX vijeka, nameću kao savremeni standardni idiom i tako ispravljaju „istorijsku nepravdu“ nanesenu mu od nacije-neprijatelja.

Pored tog spoljašnjeg neprijatelja nacionalizam uvijek ima i unutrašnje neprijatelje - izdajice nacionalnih interesa. Tu specijalnost nacionalizma žestoko sam osjetila na vlastitoj koži.

Mojim koleginicama i meni, koje smo se u Savjetu za standardizaciju crnogorskog jezika borile protiv nacionalističkog viđenja standardnog jezika, pripisivane su razne kvalifikacije, optuživali nas za neznanje, strah, srpski nacionalizam i podaništvo, lijenost, nadobudnost, prijetili nam preko medija limenim sanducima, profesionalnom likvidacijom, objavljivanjem naših rukopisa predatih Ministarstvu iz kojih bi javnost saznala kolikih je razmjera naše neznanje i koliko su naše naučne biografije bez pokrića.

Bila sam na udaru i kao rukovodilac Studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, koji je inače, trn u oku jezičkih nacionalista, jer tamo predaje osam doktora nauka i pet magistara iz oblasti jezika i niko ne prihvata aktuelnu jezičku „revoluciju“, i optuživana za diskriminaciju mladog kolege inače, savršenog glumca za ulogu žrtve na kojoj je doktorirao i postao glavni standardolog i branitelj crnogorskog jezika, iako je u suštini dželat koji sada, već javno, poziva na likvidaciju Studijskog programa za crnogorski jezik, samo zato što na crnogorski jezik mi ne gledamo kroz njegove nacionalističke naočare.

Zatim, optuživana sam za samovolju, protivzakonske i antidržavne aktivnosti. Udaralo se i na porodicu i privatnost, a sve je bilo dio plana kako uništiti i ućutkati one koji različito misle. Agresivnost, isključivost i mržnja glavne su karakteristike nacionalista.

Uzrok nacionalističke crnogorske aktuelne jezičke politike jeste to što se jezik smatra jednim od najvažnijih identitetskih simbola. Pitanje jezika postaje pitanje države, naroda njegovog postojanja, pa čak i opstanka. Na snazi je aksiom koji glasi: crnogorski i srpski (bosanski, hrvatski) su različiti jezici, a ako razlike nema, treba je napraviti. Želi se po svaku cijenu pobjeći od jednog policentričnog jezika kojim se služe četiri nacije u četiri nezavisne države i koje imaju svaka svoju nacionalnu varijantu toga jezika sa vlastitom kodifikovanom normom i imenom.

Koliko god povećavali razlike ne možemo pobjeći od toliko očigledne činjenice. Kad se shvati da je zajednički jezik prednost, bogatstvo širine kulturnog prostora, razumljivost, komunikacija i nesmetana kulturna i svaka druga razmjena bez jezičkih barijera, prestaće se sa uskogrudim i nacionalističkim jezičkim sitničarenjima na sopstvenu štetu.

Opštepoznata sociolingvistička činjenica jeste da je jezička politika dio zvanične politike jedne vlasti i da se vodi u skladu sa ideologijom i opštom politikom jednog društva, te da je to institucionalizovana naučno zasnovana i dobro osmišljena djelatnost. Vezu između vladajuće politike i jezičke politike potvrđuju sve definicije ovog fenomena. Jezička politika je dakle, dio ukupne kulturne, prosvjetne, nacionalne, unutrašnje i spoljašnje politike koju vodi neka vlast, što dalje implicira da će manje ili više demokratska društva imati manje ili više demokratičnu jezičku politiku.

Kako je crnogorska aktuelna jezička politika, vođena diletantima, ekstremno nacionalistička, a podržava je i sprovodi Vlada preko svog Ministarstva prosvjete i sporta, onda ta Vlada ili ne shvata karakter i pogubnost takve jezičke politike, ili joj ona po svom karakteru odgovara. Ako se po jezičkoj politici procjenjuje najmalađa evropska država, nameće se zaključak da se ona, na putu ka Evropi, pretvara u nacionalističko čudovište i da joj takvoj u društvu demokratskih država i naroda neće biti mjesta.

Arhaična i radikalna rješenja

Temeljni postupak nacionalizma, kao i rasizma, sastoji se u isključivanju, odvajanju od drugoga, vlastitoga od stranoga, pri čemu se svaka veza ili sličnost poriče, a razlika prenaglašava i uzima kao prirodna i nepromjenljiva. Najvažniji zadatak crnogorske jezičke „revolucije“ jeste radikalno odvajanje crnogorskog jezika, prije svega, od srpskog, a onda i drugih.

Razgraničavanje prema drugima važnije je od realnog konstatovanja postojeće jezičke situacije.

Crnogorski standardolozi insistiraju na jotovanoj varijanti crnogorskog jezika, uvode dva nova slova i niz arhaičnih i radikalnih rješenja u standard, ne podržavaju korišćenje nejotovanih oblika iako su oni pravopisom dozvoljeni, očigledno kao prelazno rješenje do novog pravopisa bez dubletnih rješenja, tj. samo sa jotovanim oblicima.

Kraj

( Prof. dr Rajka Glušica )