Kako i na osnovu čega biramo partnere?
Emotivni oblici vezivanja u odrasloj dobi se razlikuju od one u djetinjstvu po tome što je za odraslu dob karakterističan reciprocitet, dok je za odnose u djetinjstvu karakteristična asimetričnost.
Koliko puta su se mnogi od nas zapitali kako to da neki ljudi imaju stabilne i duge partnerske odnose, neki drugi pak hladno „srljaju“ iz jednog partnerskog odnosa u drugi, dok neki treći gotovo uvijek imaju ljubavne drame, te šta leži u osnovi formiranja ovih partnerskih odnosa?
Načini vezivanja za partnere i karakteristike tog vezivanja u odraslom dobu temelje se na odnosima sa našim primarnim figurama vezivanja u prvim mjesecima života.
Kada je riječ o primarnoj figuri, misli se prije svega na roditeljsku figuru, tačnije na figuru majke. Primarna figura u ovom kontekstu može biti i staratelj ukoliko neko odrasta ili je odrastao bez bioloških roditelja.
Naime, mi kao dijeca na temelju ponavljajućih interakcija između nas i osobe koja brine o nama u prvim mijesecima života naučimo šta možemo očekivati, te u skladu s tim i prilagođavamo svoje ponašanje, razvijamo model sebe, model osobe koja brine o nama, ali i model drugih.
U kasnijem dobu na osnovu ovih modela razvijamo mentalne modele spoljašnjih i unutrašnjih događaja, odnosno mentalne reprezentacije sebe, drugih ljudi kao i odnosa sebe i drugih.
Dakle, karakteristike i načini formiranja odnosa u djetinjstvu djeluju i strukturiraju kvalitet naših odnosa u odrasloj dobi. Nadalje, sa stvaranjem partnerskih emotivnih odnosa u odraslom dobu, emotivni partneri preuzimaju poziciju naših primarnih figura vezanosti.
Međutim, iako se naši modeli uspostavljanja emotivnih odnosa u odrasloj dobi zasnivaju na odnosima koje formiramo u prvim mijesecima života, emotivni oblici vezivanja u odrasloj dobi se razlikuju od one u djetinjstvu po tome što je za odraslu dob karakterističan reciprocitet, dok je za odnose u djetinjstvu karakteristična asimetričnost.
Odrasli se, baš kao i djeca osjećaju sigurnije kada im je partner u blizini, dostupan i kada je pun razumijevanja. Ipak, i pored toga što vezu u odraslom dobu karakteriše reciprocitet, dvosmjeran proces brige i zaštite, obično se jedan partner doživljava kao bespomoćniji, nesigurniji, ugroženiji, a drugi kao sigurniji, zaštitnički raspoloženiji i spremniji za empatiju.
Kratko rečeno, naši parterski odnosi grubo predstavljaju funkcionisanje sistema ponašanja koji se u djetinjstvu organizovao unutar nas i to tako da u odrasloj dobi konstantno odražava naša iskustva iz prvih mjeseci života.
Tako recimo, osobe koje uglavnom svoje roditelje pamte kao tople razvijaju stabilne i duge partnerske veze, imaju pozitivan model sebe i drugih, nisu opterećene mislima da će biti ostavljene, imaju samopozdanja i svoje partnerske odnose grade na povjerenju.
Osobe koje imaju rijetke i haotične veze su osobe sa tkz. izbjegavajućim stilom vezivanja.
Zapravo, ove osobe gotovo uvijek kroz odnos sa drugima traže potvrdu sopstvene vrijednosti, a s druge strane imaju negativna očekivanja od drugih i toliko su zbunjene da vrlo često zbunjuju i svoje partnere i svoju okolinu.
Ukoliko naiđete na partnera kome potvrde voljenosti nikada neće biti dovoljne, koji će vas kontrolisati te koji će vezu pretvatati u mučenje, tipa: ,,Da li me voliš? Ne, ti me ne voliš...” , najbolje ga zaobiđite u širokom luku, jer će on gotovo uvijek nastojati da osjećaj vlastite manje vrijednosti nadomjesti vašim kvalitetima i to na osnovu intenzivne vezanosti sa vama.
Jača vezanost, za njega će značiti bolju kompenzaciju njegovih nedostataka. Ove osobe će zapravo uvijek biti preokupirane intenzitetom vezanosti sa vama, a ne vama.
Osobe sa odbacujućim modelom vezivanja možda i najlakše možete prepoznati. Promiskutetne su i sklone su prevarama, njihove veze su najčešće površne i kratkotrajne, Pozitivni model sebe i negativni model drugog, čini da ove osobe sebe vide toliko superiornim u odnosu na druge da ih to onemogućava u razvijanju kvalitetnih partnerskih odnosa.
Dakle, rano formirani modeli vezivanja utiču na oblikovanje naših partnerskih relacija i u nastojanju da imamo kvalitetne partnerske odnose svakako je važno njihovo „prepoznavanje“, kod partnera, ali i kod nas samih, jer će kvalitet i intetnizet bliskosti sa partnerom u velikoj mjeri zavisiti upravo od njih, naših u dijetinjstvu naučenih modela vezivanja.
Galerija
( dipl. psiholog Jasmina Đukić )