Muški potomci ubrzavaju pad diktatora

Gadafijev sin je bio povezan sa krijumčarenjem oružja. Sadamovi sinovi su bili silovatelji i mučitelji. Djeca tiranina često ubrzaju propast svojih očeva. Samo pitajte Mubaraka.

Hosni Mubarak je izgubio vlast u Egiptu jednim dijelom i zato što je odbio da obrati pažnju na jednu od skrivenih istorijskih lekcija: diktatori ne bi trebalo da imaju sinove. A većina ih imaju. To često ubrzava njihovu ili propast njihovih nacija.

Egipćani su možda bili spremni da još neko vrijeme trpe svoju sudbinu, da bolešljivi Mubarak nije otkrio kako namjerava da ga njegov sin, Džemal, naslijedi na vlasti.

Od svih njegovih arogantnih postupaka, nijedan nije više uvrijedio narod nego njegova tvrdnja da je Džemal Mubarak od 80 miliona Egipćana najkvalifikovaniji da upravlja zemljom. Plan je bio da dođe na vlast ne glasom naroda, već samo zašto što je njegov otac tako želio.

Nepunih nedjelju dana nakon što su protesti izbili u Egiptu, predsjednik Jemena Ali Abdulah Saleh je javno obećao da nakon odlaska neće prenijeti vlast na svog sina, Ahmeda.

Istovremeno, jordanski kralj Abdulah, koji je naslijedio oca na tronu, je raspustio vladu kako bi ojačao svoj režim. Njegova monarhija trenutno izgleda bezbjedno, kao i njegovog imenjaka u Saudijskoj Arabiji, ali ideja da sinovi imaju pravo da naslijede svoje očeve na položaju gotovo apsolutnog vladara ima sve manje pristalica.

Afrika bogata primjerima

Malo sinova diktatora je uspjelo da se zadrži u porodičnom biznisu, prije svega Bašar al-Asad iz Sirije i Kim Džong Il iz Sjeverne Koreje. Većina je, ipak, očajnički propala.

Afrika je naročito bogata primjerima. Sinovi Idija Amina, Daniela Arapa Moija i Džoma Kenjate nisu uspjeli da izađu na kraj sa vlašću koju su njihovi očevi pokušali da im predaju.

Jedan od Gadafijevih sinova, Saif al-Arab, bio je pod istragom zbog krijumčarenja oružja u Njemačku. Drugi, Hanibal, je izazvao diplomatski spor sa Švajcarskom nakon što je u Ženevi uhapšen na osnovu optužbi da je zlostavljao svoju kućepaziteljku.

Žan Klod Bejbi Dok Divalije je nakon smrti njegovog oca došao na funkciju predsjednika, ali nije uspio da je zadrži; njegove napore da se vrati na vlast onesposobilo je sjećanje naroda ne samo na njegovu korupciju i brutalnost, već i na takvu praksu njegovog oca.

U nekim zemljama, čak je i ideja dinastičkog nasljeđivanja dovoljna da potpali bijes naroda. To će možda navesti na razmišljanje diktatore kao što je Moamer Gadafi u Libiji, za čije sinove se priča da su vodeći kandidati za fukciju nakon njegovog odlaska. Čak iako ne uspiju da preuzmu i zadrže vlast, oni su primjeri raskalašnih života kakve sinovi diktatora često vode.

Jedan od Gadafijevih sinova, Saif al-Arab, bio je pod istragom zbog krijumčarenja oružja u Njemačku. Drugi, Hanibal, je izazvao diplomatski spor sa Švajcarskom nakon što je u Ženevi uhapšen na osnovu optužbi da je zlostavljao svoju kućepaziteljku.

Njegov dosije takođe sadrži optužbe za napad na policajca u Italiji, vratolomnu vožnju „poršeom” u pijanom stanju kroz Šanzelize - pogrešnim smjerom, a policija je morala da interveniše u londonskom Klaridžs hotelu nakon što su njegovu ženu čuli kako vrišti u sobi (ona je kasnije rekla da su posjekotine i modrice rezultat pada).

Sinovi Sadama Huseina, Udaj i Kusaj, su bili čuveni silovatelji i mučitelji. Silovanje je bila omiljena razonoda i Nikua Čaušeskua, sina preminulog rumunskog diktatora; pričalo se kako uživa da napastvuje žene dok njegovi čuvari tuku muževe. Niku je bio kompulsivni kockar i velika pijanica, kao i drugi sinovi.

Neki su dospjeli na loš glas zbog konzumiranja narkotika, a za neke, poput Čakija Tejlora iz Liberije i Marka Miloševića iz Srbije, se priča da su sami ušli u posao sa drogom.

Marko Milošević volio trkačke automobile

Nije potrebna velika psihološka proniciljivost da se zaključi da pretjeran osjećaj privilegovanosti, koji ovi mladi muškarci asimiluju, navodi da misle da ne postoje granice za bezobzirni nemoral koji im je omogućen.

Žozef Kabila je uspio da se domogne vlasti u Kongu bez većih protesta nakon što je naslijedio ubijenog oca 2001. godine, ali on je izuzetak.

Uz seksualne i ispade sa alkoholom, drogom i kockom, mnogi dijele još jednu omiljenu razonodu mladića: sport. Marko Milošević je volio trkačke autmobile, Bejbi Dok je vozio jednako brze motore, a sinovi Sadama Huseina i Gadafija su se brinuli za sportski program njihove države.

Sadi Gadafi je čak obezbijedio sebi mjesto u libijskoj fudbalskoj reprezentaciji. Dio ove jednačine je i impulsivno nasilje. Kako drugačije objasniti navode da je Čaki Tejlor jednom na smrt prebio vozača nakon što je pronašao ogrebotine na jednom od svojih automobila, ili što je Udaj Husein naredio torturu fudbalskih igrača čija ga igra nije zadovoljila.

Postavljanje sinova na vlast često pokreće oluju protesta. Policija u Togou je 2005. ubila više od 400 demonstranata nakon što se vladajuća klika dogovorila da Faure Gnasingbe naslijedi njegovog pokojnog oca na mjestu predsjednika.

Četiri godine kasnije, neredi su buknuli u Gabonu kada su izborni zvaničnici objavili da je Ali Ben Bongo izabran za predsjednika, kao nasljednik njegovog pokojnog oca.

Žozef Kabila je uspio da se domogne vlasti u Kongu bez većih protesta nakon što je naslijedio ubijenog oca 2001. godine, ali on je izuzetak. U Ugandi, Joveri Museveni je možda među onima koji će ponovo razmotriti plan da postave sina na vlast.

Tri opcije da se izbjegne prokletstvo

Kako moćnici mogu izbjeći ovo prokletstvo? Postoje tri opcije. Jedno rješenje je „svilen gajtan“, koje su favorizovali otomanski sultani. Kako bi izbjegli buduće probleme, oni su često žrtvovali svoje sinove – nalagali da budu zadavljeni - jer se njihova krv smatrala previše svetom da bi bila prolivena. Zvuči brutalno, ali pristalice ove prakse vole da istaknu da je broj žrtava bio zanemarljiv u odnosu sa ogromnim brojem stradalih u evropskim ratovima oko nasljeđivanja.

Kada se ljudi pitaju zašto se Turska izdigla kao najuspješnija zemlja na muslimanskom Bliskom istoku, oni ne bi trebalo da previđaju činjenicu da osnivač države, Kemal Ataturk, nije imao djece.

Druga opcija je da nemaju djece. To je bio izbor Džordža Vašingtona – neki istoričari vjeruju da je ostao sterilan kada je prebolovao boginje – i da je to možda imalo velik uticaj na istoriju. Ideja o monarhiji je bila snažna u Vašingtonovo doba, a on je bio toliko poštovan da bi u slučaju da je imao sina, postojao veliki pritisak da on postane predsjednik. To bi Sjedinjene Države odvelo u potpuno drugačiji smjer.

Kada se ljudi pitaju zašto se Turska izdigla kao najuspješnija zemlja na muslimanskom Bliskom istoku, oni ne bi trebalo da previđaju činjenicu da osnivač države, Kemal Ataturk, nije imao djece. Poput Vašingtona, on je naširoko obožavan i lako je mogao imenovati svog sina za nasljednika. Umjesto toga, poput Vašingtona, on je gospodski napustio vlast i pustio zemlju da se razvija ka demokratiji.

Postoji treća opcija: imati kćerke umjesto sinova. Istorija sugeriše da kćerke moćnika imaju tendenciju da budu dobri lideri, i čak veoma sposobni. Među njima su Magavati Sunkarnoputri u Indoneziji, Benazir Buto u Pakistanu, Šeik Hasina u Bangladešu i Indira Gandi u Indiji. Činilo se da su one naslijedile osjećaj za vlast i vođstvo, i premda se nisu izdigle iznad korupcije, sklonije su većoj otvorenosti, spremnije na kompromis i manje obuzete aktivnostima koje pokreće testosteron, kao što su brza vožnja, bolesti zavisnosti i nasilje.

Teško Mubaraku, nema kćerku, a kasno je za svilen gajtan.

(autor Stiven KINZER je nagrađivani strani dopisnik i autor knjige „Resetovanje: Budućnost Irana, Turske i Amerike“)

Galerija

( Stiven KINZER )