Krstac: Đaci moraju da slušaju naricanje sa groblja

U mnogim crnogorskim selima u istom dvorištu nalaze se škola, crkva i groblje. Ono što slučajni prolaznici zatečeni takvom slikom prvo pomisle je – kako sve to utiče na djecu koja moraju da gledaju sahrane, slušaju plač i kuknjavu, od malena se navikavaju na smrt.

Jedna od takvih sredina u kojoj su škola, crkva i groblje na istom mjestu je i Krstac. Ono što je za njih, u ovom slučaju, povoljno je da u školi „Branko Višnjić“ na Krscu uči mali broj đaka tako da se nastava odvija u jednoj smjeni.

„U principu mi smo uvijek obaviješteni kada je sahrana u selu i gledamo da djecu sačuvamo od takve situacije. Kako su sahrane ovdje poslije 12 ili 1 sat tada ili skratimo časove ili se ne drži poslednji čas koji kasnije nadoknadimo“ kaže profesorica Biljana Goranović, koja u pomenutoj školi zamijenjuje direktora koji je na bolovanju.

Prije svega, u srednjovjekovnoj Crnoj Gori, škole i crkve gradile su se na zajedničkom imanju. Pošto su to bile dvije najznačajnije institucije Živko Andrijašević objašnjava da se za njihovu lokaciju uvijek u selu biralo centralno mjesto do koga je napravljen put

Međutim, nemaju sve škole u čijoj blizini se nalazi groblje mali broj đaka i tu mogućnost da zbog sahrane skrate časove ili ih eventualno odlože za drugi dan. A ljudi ne umiru samo vikendom tako da su djeca, htjela to ili ne, prinuđena da gledaju i slušaju ono što baš i nije za njihove oči i uši.

„Tužne i često potresne situacije koje su na groblju neminovne i uobičajene, u pojedinim slučajevima mogu da ’obilježe’ odrastanje i djetinjstvo pojedine djece", kaže psiholog Ranka Božović, zaposlena u osnovnoj školi „Luka Simonović“ u Nikšiću.

Ne ulazeći u dublju psihologiju bola i traume, Božovićka kaže, da takvi događaji na „nivou trenutka ’sadašnjosti’ remete pažnju i usredsređenost na nastavni proces“.

„Djeca se odrastanjem, na neki način, naviknu na groblje kao lokalitet, ali teško, ili nikada do kraja na izraz bola bližnjih, tužbalice, kukanje, naricanje, koja dolaze sa tog mjesta. Vjerujem da na nivou neuro-fizioloških procesa takva stanja mogu i da se registruju u vidu ubrzanog rada srca, disanja, suvih usana, znojenja. Ovo naročito kod djece koja su imala gubitke. Oni svaki put nanovo preživljavaju i ličnu traumu koja po pravilu nije dobro ni psihološki ’obrađena’“, kaže Božovićka.

Za školu i crkvu biralo se centralno mjesto u selu

Pojavu da se u ne tako malom broju crnogorskih sela na istom lokalitetu nalaze škola, crkva i groblje, prema riječima prof.dr Živka Andrijaševića ne treba generalizovati, mada postoji nekoliko razloga zbog čega je to tako.

Prije svega, u srednjovjekovnoj Crnoj Gori, škole i crkve gradile su se na zajedničkom imanju.

Pošto su to bile dvije najznačajnije institucije, Andrijašević objašnjava da se za njihovu lokaciju uvijek u selu biralo centralno mjesto do koga je napravljen put, nešto što bi odgovaralo današnjem trgu. Škola i crkva su bila mjesta gdje su se okupljali mještani kada bi donosili neke odluke, zborovali.

Osim toga, u staroj Crnoj Gori popovi su obavljali i učiteljsku funkciju pa im je lakše bilo da škola i crkva budu jedna pored druge, a ne rijetko i u crkvenim objektima se obavljala nastava.

„Nakon Berlinskog kongresa Zakon o školi je učiteljima i popovima dodijelio funkciju koju danas praktično ima televizija. Oni bi na tim centralnim mjestima, gdje su se nalazile škola i crkva, okupljenim ljudima čitali sve ono što je tada objavljivano u „Glasu Crnogorca“.

Naredbom mitropolita sveštena lica su bila u obavezi da mještanima pročitaju sve što je objavljeno u pomenutom listu, jer su tada novine izlazile nedjeljno i dok bi one iz cetinjske štamparije stigle do svih mjesta u Crnoj Gori prošlo bi i desetak dana pa su popovi i učitelji bili ti koji su širili i prenosili ideje propagirane u „Glasu Crnogorca“ i imali i vaspitno-obrazovnu i ideološku funkciju. Učitelji su bili ti koji su razvijali svijest kod djece dok su popovi razvijali svijest kod odraslih“, objašnjava Andrijašević.

Galerija

( Svetlana Mandić )