Etika života
Majke tigrice ili majke slonice?
Kineske majke, prema Čuinom mišljenju, vjeruju da djeci već nakon dvije i po godine života treba odlučno staviti do znanja kada ne ispunjavaju visoke standarde koje roditelji očekuju od njih
Prije mnogo godina, moja supruga i ja vozili smo se automobilom sa naše tri kćerke, kada je jedna od njih iznenada postavila pitanje: „Biste li više voljeli da smo pametne ili srećne?”
Sjetio sam se tog trenutka prošlog mjeseca kada sam u „Volstrit žurnalu” pročitao članak Ejmi Čue „Zašto su kineske majke superiorne“, koji je izazvao više od 4.000 komentara na sajtu lista, wsj.com, i više od 100.000 komentara na fejsbuku.
Tekst je napisan u cilju promocije Čuine knjige „Borbeni poklič majke tigrice”, koja je postala bestseler.
Čua tvrdi da kineska djeca imaju veće šanse da budu uspješnija od američke zbog „majki tigrica“, dok su majke na Zapadu „mace“, ili nešto još gore. Čua nikada nije dozvoljavala svojim kćerkama Sofiji i Luiz da gledaju televiziju, igraju kompjuterske igrice, prespavaju kod drugarica, ili da glume u školskoj predstavi.
Morale su svakodnevno da satima vježbaju klavir ili violinu. Od njih se očekivalo da budu najbolje u svim predmetima osim u fizičkom vaspitanju i glumi.
Kineske majke, prema Čuinom mišljenju, vjeruju da djeci već nakon dvije i po godine života treba odlučno staviti do znanja kada ne ispunjavaju visoke standarde koje roditelji očekuju od njih.
Čua kaže da poznaje majke iz Koreje, Indije, Jamajke, Irske i Gane koje imaju „kineski“ pristup, kao i neke etničke kineske majke koje ga nemaju.) Ona bi trebalo da imaju dovoljno snažan ego da prihvate prekor.
Međutim, Čua, profesor prava na Univerzitetu Jejl (kao i njen suprug), živi u kulturi gdje se samopoštovanje kod djece smatra tako krhkim da dječji sportski timovi daju nagrade „najdragocjeniji igrač“ svim članovima.
Zato ne čudi to što mnoge Amerikance užasava njen stil vaspitavanja djece.
Jedan od problema prilikom ocjenjivanja pristupa majki tigrica je taj što ne možemo odvojiti njegov uticaj od uticaja gena koje roditelji prenose na djecu.
Ukoliko želite da vaša djeca budu najbolja u razredu, biće od pomoći ako vi i vaš partner imate intelektualne sposobnosti da postanete profesori na elitnim univerzitetima. Koliko god se majka tigrica trudila, svaki učenik nije u stanju da bude najbolji (osim, naravno, ako ih sve ne proglasimo za „najboljeg u razredu”).
Cilj vaspitnih metoda roditelja tigrova je da se djeca natjeraju da maksimalno iskoriste sposobnosti koje imaju, i stoga izgleda da naginju „pametnoj” strani izbora „pamet ili sreća“.
Isto mišljenje zastupa Beti Ming Liu, koja je poslala blog u odgovoru na Čuin tekst: „Roditelji poput Ejmi Čue su razlog zbog kojeg majke azijskog porijekla koje žive u SAD, poput mene, idu kod psihijatra“.
Stenli Su, profesor psihologije na Univerzitetu Kalifornija, proučavao je samoubistva, koja su naročito česta kod azijsko-američkih žena (kod drugih etničkih grupa stopa samoubistava je veća kod muškaraca).
On vjeruje da pritisak koji nameće porodica predstavlja značajan faktor.
Čua bi odgovorila da visok nivo dostignuća donosi veliko zadovoljstvo i da je to moguće postići samo napornim radom.
Možda je u pravu, ali zar nije moguće podsticati djecu na određene aktivnosti jer su one same po sebi vrijedne truda, a ne zbog straha od negativne reakcije roditelja.
Sa Čuom se slažem do jedne mjere - oklijevanje da kažete djetetu šta bi trebalo da radi može da ode predaleko. Jedna od mojih kćerki, koja sada ima svoju djecu, ispričala mi je nevjerovatne priče o vaspitnim metodama koje koriste njeni prijatelji.
Neki roditelji su ispisali kćerku iz tri različita vrtića jer nije željela da ide tamo.
Drugi par toliko vjeruje u „samostalno učenje“ da je jedne večeri otišao na spavanje u 11 sati uveče, ostavivši petogodišnju kćerku da deveti sat bez prekida gleda Barbi crtaće.
Metod majke tigrice možda izgleda kao korisna protivteža takvoj permisivnosti, ali obje krajnosti imaju nedostatke.
Čuin metod je fokusiran na samostalne aktivnosti u kući bez ohrabrivanja grupnih aktivnosti ili brige za druge, bilo u školi ili u široj zajednici. Zato ona izgleda smatra da je školska predstava gubljenje vremena koje je bolje potrošiti na vježbanje muzike.
Međutim, cilj učešća u školskom komadu je doprinos opštem dobru. Ako ne učestvuju talentovana djeca, trpjeće kvalitet predstave, na štetu drugih koji učestvuju (i publike koja će je gledati).
A sva djeca kojima roditelji brane takve aktivnosti propuštaju šansu da razviju socijalne vještine koje su jednako važne kao i one koje Čua smatra najbitnijim.
Trebalo bi da težimo da naša djeca postanu dobri ljudi i da žive etički, što podrazumijeva brigu za druge kao i za sebe same.
Takav pristup roditeljstvu ne kosi se sa srećom: postoje brojni dokazi da su oni koji su velikodušni i ljubazni zadovoljniji životom od onih koji to nisu.
Tigrovi žive usamljenički, osim ženki sa njihovim mladuncima. Nasuprot tome, mi smo društvene životinje. Takvi su i slonovi, a slonice nisu usredsređene samo na dobrobit svog potomstva. Zajedno, oni štite i brinu o svim mladuncima u krdu.
Copyright: Project syndicate 2011.
( Peter Singer )